Doktorantica Sanja Ljubičić nakon Ekonomske škole Mije Mirkovića u Rijeci upisuje Kineziološki fakultet u Zagrebu. Radi kao nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture u Ugostiteljskoj školi Opatija, a u aktualnoj je akademskoj godini izabrana i u naslovno suradničko zvanje asistentice u području društvenih znanosti, polje kineziologija, grana kineziološka edukacija, na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Također je predavačica na Institutu za kineziologiju usmjerena osposobljavanju kadra budućih voditelja/ica atletike. Kroz školovanje njen istraživački rad uglavnom je bio usmjeren na atletiku kao sport kojim se bavila dugi niz godina, nakon također dugogodišnjeg bavljenja gimnastikom. Svoju doktorsku disertaciju trenutno piše i završava u svom domu, a sudjelovala je na brojim edukacijama, domaćim i međunarodnim konferencijama i stručnim seminarima od kojih najradije ističe edukaciju u Estoniji 2012. i Njemačkoj 2016. u organizaciji vrhovnog atletskog tijela „Svjetska atletika“ („World Athletics“). Također je pohađala i edukacije iz područja psihologije sporta „Mentalni trening“ i na MM akademiji iz usmjerenja „Funkcionalnog pokreta“. Sudjelovala je u nekoliko Erasmus+ projekata: 2019. u Škotskoj na projektu „RYSE“, 2017. u Turskoj „Safe in Sport“ i 2012. u Finskoj „Europska atletika – UNESCOV forum mladih lidera“. Uz to je i autorica desetak znanstvenih i stručnih radova.
Kako je sve krenulo?
Od najmlađih dana primjećivala se moja zaljubljenost u kretanje, što je prva prepoznala moja mama koja me zvala doma na ručak, dok bih ja molila za još samo 5 minuta na igralištu, nekoliko desetaka puta! Upisom u osnovnu školu počela sam se baviti sportom, najprije gimnastikom pa atletikom, što je potrajalo narednih 13 godina. Još u višim razredima osnovne škole shvatila sam da silno želim postati profesorica tjelesne i zdravstvene kulture. Danas je ta želja ostvarena, a moram priznati da mi je otvorila i neka nova vrata. Oduvijek sam imala potrebu za prenošenjem znanja, a trenažno iskustvo i teorijska baza iz različitih predmetnih područja pomogli su mi u profesionalnom razvoju. Odluka o upisu poslijediplomskog doktorskog studija kineziologije dogodila se u trenutku kad sam osjetila potrebu za daljnjim profesionalnim usavršavanjem. Tijekom i nakon studija, imala sam prilike posjetiti laboratorije za biomehaniku, laboratorij za medicinu sporta i vježbanja i sudjelovati u provedbi nekoliko projekata doktorskih radova što je u meni stvaralo osjećaj ispunjenosti i nadahnuća, te je potaklo želju da uđem još dublje u područje kojim se bavim – što bavljenje znanošću i omogućava. Iako predajem studentima/cama i srednjoškolcima/kama, moj se doktorski rad ne bavi područjem kineziološke edukacije, već temom iz kineziologije sporta – kako unaprijediti metode treninga i djelovati na prevenciju nesrazmjernog razvoja mišića: „Utjecaj bilateralnoga naspram unilateralnoga vježbanja na izvedbu skoka u vis prekoračnom tehnikom“. Vidite, problematika leži u tome da su treneri u radu s djecom često orijentirani na uvježbavanje dominantne strane tijela, na primjer: uvijek je ista odrazna noga u disciplinama skok u dalj ili skoka u vis; loptica/vortex/kugla baca se dominantnom rukom – onom kojom se jede ili piše, a to je u našoj kulturi uglavnom desna – dok se pritom nedominantni ekstremitet uopće ne uvježbava ili u puno manjem opsegu. Tome pridonosi i struktura natjecanja u atletici, posebno kod djece, koja ne zahtijeva primjenu oba ekstremiteta.
Tvoj rad je…
U svom radu s tinejdžerima trudim se promijeniti im svijest o važnosti tjelesnog vježbanja. Danas je to jedan od krucijalnih globalnih problema, a nerijetka je pojava da se srednjoškolcima ‘ne da’ raditi na satu tjelesne i zdravstvene kulture koji efektivno traje 35 minuta po dva puta tjedno. Većini je to jedini oblik tjelesnog vježbanja što sasvim sigurno nije dovoljno za održavanje optimalnih motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, čak i kad bi bili redoviti! Benefiti tjelesnog vježbanja su ogromni, od onih psiholoških, fizioloških i morfoloških. Zbog suvremene dinamike življenja često nam baš tjelesno vježbanje padne u neki drugi plan, međutim, tjelesno je vježbanje baza zdravstvenog statusa pojedinca i temelj dugoročne kvalitete života. Puno je faktora koji djeluju na odluku pojedinca kada i hoće li uopće započeti vježbati, iako se na prvu to čini jednostavnim. Pozitivne promjene svakako su učinjene uz pomoć medijskih emisija i priloga (sjećate li se jutarnjeg vježbanja s Vesnom Mimicom?), različitih manifestacija (primjerice Wing for Life WORLD RUN) i slično, međutim, promjene životnih prioriteta u svrhu zdravlja, a govorimo o vlastitoj emocionalnoj i tjelesnoj njezi, vrlo su teške, jer nas u tome ometa i društvena paradigma.
Za kraj bih voljela naglasiti svoju ogromnu sreću, jer sam imala i još uvijek imam podršku obitelji i svoje psihologinje da se bavim znanosti, što je prava privilegija. Moja obitelj moj karijerni put neposredno prati, što me čini ponizno zahvalnom.
Misao vodilja kroz život mi je – „slijedi svoje srce, ali ponesi mozak sa sobom“ austrijskog psihologa Alfreda Adlera.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Petra Šporčić
Hvala slastičarnica Cacao
