Marko Perković rođen u Slavonskom Brodu kao sedmo dijete radničke obitelji iz koje je poteklo šest intelektualaca različitih profila. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnome mjestu, a Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Pripravnički staž i radno mjesto stomatologa dobio je u Medicinskom centru Slavonski Brod te potom odlazi na specijalizaciju iz ortodoncije na Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu te nakon toga i magisterij znanosti. Odlazi u Dom zdravlja Rijeka gdje je jedan semester proveo kao asistent na Stomatološkom studiju Medicinskog fakulteta u Rijeci gdje je stekao doktorat znanosti 1999 godine. Od 1997 godine radi u svojoj privatnoj ordinaciji u Rijeci. Jednom godišnje odlazi u SAD Arlington TX kod dr.Rogera Wick Alexandera gdje uči i usavršava njegovu tehniku, te aktivno sudjelujući s radovima na sipozijima u Honolulu i Arlingtonu SAD te u Nara, Japan i Opatiji, dok je u Hrvatskoj istoimenu organizaciju sam potaknuo i organizirao.Tako je stekao diplomu instruktora Alexander discipline tehnike. Član je AAO Američko ortodontsko društvo čije je godišnje seminare pohađao u Torontu, Honolulu, Las Vegasu,,Denveru, San Francusku, Chicagu. Također član je WFO svjetski ortodontski savez, EOS Evropskog ortodontskog društva te elitnog Edward H. Angle society (southwest component), a pridruženi je član i ESLO Europsko društvo za lingvalnu ortodonciju. Autor je devet što stručnih što znanstvenih radova. Dopredsjednik HOD hrvatskog ortodontskog društva i predsjednik ADSC (ALEX.disipl.study club) CROATIA.Oženjen i otac četvero djece.
Kako je sve krenulo?
Moj ovozemaljski život počeo je ogorčenom borbom da opstanem. Prvo, po njenoj priči, mama nije bila sretna kad je saznala da je trudna. Crne misli motale su joj se po glavi. „Dobronamjerne žene“ savjetovale su joj da ode kod neke žene i kupi travu od čijeg čaja će pobaciti. Otišla je i na povratku kući proradila joj je savjest pa je travu bacila u jedan kanal. Često puta prolazeći pored toga mjesta pomislio sam „ovdje leži moj život“. I kako to obično biva niti porod nije krenuo kako treba. Mama je otišla u bolnicu iako je do tada rađala kod kuće. Zapeo sam u porođajnom kanalu. Niti van niti više nazad. Carski rez više nije bio moguć. Doktori su rekli mami da netko od nas dvoje neće preživjeti. Logično, predložili su da to budem ja jer je mama imala kod kuće već šestero djece. Htjeli su me izvući u dijelovima. Mama je još jednom rekla ne. Odlučila me roditi. Doktori su je ostavili u jednoj sobi da se dogodi što se dogoditi mora. Bio je petak. Kako je pobožna molila se, a u nedjelju ujutro u 1h 23 min. Rodio sam se živ i zdrav. Mama je bila u nesvijesti dugo ali su doktori uz velike napore spasili i njen život. Ime mi se dala babica, prepisala je očevo, a trebao sam biti Franjo. I tako, ja danas u 67.god, a mama u 103.god. živimo!
Moje djetinjstvo bilo je baš sretno iako smo bili siromašni. Osjećao sam neizmjernu ljubav braće i sestara te je uvijek bilo veselo i puno raznih događanja kojih se i danas kad se skupimo rado sjećamo. Uvijek sam volio sport pa sam talentom već u osnovnoj školi skrenuo pažnju nastavniku tjelesnog odgoja te djelatnicima lokalnog nogometnog kluba simboličnoga imena Amater. Uz protivljenje roditelja počeo sam trenirati i uživati u svojoj prvoj sportskoj ljubavi. U klubu sam počeo igrati za prvu momčad zapaženu ulogu napadača. Kako sam imao smisla za humor voljeli su me suigrači, uprava kluba i naravno navijači jer sam bio golgeter tima. U Zagreb sam otišao studirati imao sam jednu malu torbu s nešto donjeg rublja, dva pulovera i jednu jaknu. Nastanio sam se kod bratovog prijatelja te se zaposlio kao ložač u ZAMPU. Dopodne studij, popodne rad, navečer učenje, izlasci samo vikendom. Vratio sam se i svojoj ljubavi, nogometu. Na igrama studenata medicine, stomatologije i farmacije bivše države osvojili smo prvo mjesto. U finalu sam postigao pobjedonosni gol iz slobodnog udarca. Veselju nije bilo kraja, bio sam glavna faca!
Žurio sam se završiti studij prije ostalih kolega iz moga grada Slavonski Brod jer sam znao da će posao dobiti onaj tko prvi dođe ili ima bolju vezu, na što ja nisam mogao računati. Teško je bilo za posao i u ono vrijeme 1981. Bilo je desetak doktora na birou rada i ja među njima. Kako nisam mogao živjeti od roditeljskih mirovina tražio sam posao bilo gdje, pod svaku cijenu. Prvo radno mjesto bilo je Đakovo. Svaki normalan dečko u to doba kao i danas kupio bi auto, a ja sam kupio vinograd. Proizvodnja fine domaće graševine išla mi je dobro, ali sve je nakon nekoliko godina prekinuo moj odlazak u Zagreb na specijalizaciju iz ortodoncije. Vino je moj hobi i dan danas. U maloj konobi u mojoj vikendici u Crnom lugu u Gorskom kotaru njegujem dvjestotinjak litara vina, punim butelje i odlažem ih u vinoteku te konzumiram s obitelji i prijateljima uglavnom stara vina. Upoznao sam se s lovom te položio lovački ispit. Iako sam puno puta ulovio prekrasne fotografije još jedna od mojih zanimacija iz osnovne škole gdje sam stekao osnovno znanja o fotografiji. Upravo ovih dana sam odstrijelio svog drugog trofejno jakog jelena.
Počela su se rađati i djeca. Vjera, Matija i Dora. Sve sam ih naučio hodati, voziti bicikl, ljuljati se na ljuljačkama, plivati, skijati. Baveći se svime nikada nisam zapustio obitelj. Odlazak u Zagreb na specijalizaciju iz ortodoncije bio je velika prekretnica u mom životu. Obično su kolege dolazili na spec. sami. Obitelji su ostajale doma. Ja sam s obzirom da je i supruga bila na specijalizaciji krenuo sa cijelom obitelji. Podstanarski život u velikom gradu, dječji vrtić za njih troje, nije bilo lako. Jedna plaća odlazila je na podstanarstvo, a od druge nismo mogli preživjeti. Ponovno sam počeo učiti i baviti se strukom kroz znanost. Upisao sam poslijediplomski studij. Dopodne specijalizacija, postdiplomski, popodne bavljenje s djecom , navečer učenje. Subota i nedjelja služile su za izlete s obitelji. Specijalizaciju i postdiplomski studij završio pa sam prijavio i doktorsku disertaciju. U međuvremenu nam se rodila i Bernarda. Kako je u Slavoniji buktio rat pozvala me profesorica, predstojnica katedre na Stomatologiji u Rijeci za asistentsko mjesto. Istodobno dobio sam poziv iz Linza u Austriji. I dvojba, otići ili ostati?! Što je bolje za mene, za budućnost djece, naroda?! S dosta premišljanja prevagnulo je mišljenje da ostanem u Hrvatskoj i osiguram dobru egzistenciju obitelji te izgradim akademsku karijeru. No, naša posla, naš mentalitet, naša država. Nisam znao da je onaj koji me je zvao da dođem u sukobu s onim koji me je trebao primiti. Radio sam u Domu zdravlja, a od asistentskog mjesta ništa. Uvučen u te sukobe i igre s dosta muke sam doktorirao na Medicinskom Fakultetu u Rijeci te potom odlučio otvoriti privatnu praksu. Kad sam već došao u Rijeku kupio sam ne veliku jedrilicu, završio dva tečaja jedrenja i sa obitelji obišao sve sjeverno jadranske otoke. Sada se uglavnom samo kupamo na njoj. Vrlo brzo pronašao sam i ekipu gdje ću nastaviti bavljenje nogometom NK Medicinar. U više navrata igrali smo svjetska i europska prvenstva za doktore u Italiji. S njima sam se jednom okitio titulom Svjetskog i jednom Europskog prvaka. I tako se pomalo bližio rastanak s jednom od najvećih ljubavi. Vrijeme je učinilo svoje tenis je moju sadašnja rekreacija.
Put u Afriku!
Družeći se s dr. Wick Alexandera iz Arlingtona upoznao sam cijelu njegovu obitelj. Jedan njegov sin, također ortodont, odlazio je u Etiopiju liječiti zube oboljelima i pomagati na razne načine. Pored svojih četvero djece usvojili su još troje crnčića od kojih jedno defektno dijete. Rekao sam mu da bih pošao s njim i tamo pomagao. Dok sam čekao poziv na internetu sam u Keniji pronašao jednog misionara, bosanskog franjevca. Uspostavio sam s njim kontakt i vrlo brzo sam otpremio dvije zubne ordinacije. Posljednjih deset godina odlazim tamo i pomažem koliko mogu. Ne samo oko zubi, školujem nekoliko djece.
Sve ovo rekao sam da bih mladim ljudima posvjedočio da nikada nije bilo lako i da svako vrijeme ima svoje breme. Krenuo sam iz ničega i samo radom, radom i disciplinom dosegao visine o kojima nekada nisam mogao ni sanjati. Onima koji misle da je vani puno lakše moram reći da nije! Kamo god krenemo mi smo uvijek Balkanci, a koliko sam samo truda uložio da razbijem tu sintagmu. Ostao sam u Hrvatskoj, a cijeli svijet je bio moj. Bio sam na svih pet kontinenata u osamdesetak zemalja no Hrvatska je ipak najljepša!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka
