Mirjana Kos, doktor povijesnih znanosti, nakon srednje matematičko-informatičke škole završila je Filozofski fakultet u Ljubljani (povijest umjetnosti, etnologiju i kulturnu antropologiju). Tijekom studija surađuje s brojnim časopisima gdje objavljuje kraće radove iz povijesti umjetnosti, povijesti pomorstva i valorizacije baštine. Po povratku u Rijeku zaposlena je u HDLU gdje vodi udrugu i piše likovne osvrte, a zatim u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci gdje se usmjerava u muzejski rad. Stjecanjem znanja i iskustva pokreće inicijativu i osmišljava projekt za osnivanje Hrvatskog muzeja turizma koji je ustrojen prema njezinom muzeološkom konceptu i otvoren 2007. godine. U Hrvatskom muzeju turizma bila je prva ravnateljica te je od 2020. godine ponovno u mandatu. Kroz muzejski rad osmislila je brojne projekte, posebno se bavi istraživanjem kupališne baštine. S tom temom doktorirala je i objavila knjigu „Kvarnerska kupališna baština“. Sav svoj rad o povijesti hrvatskog turizma predstavila je u brojnim tematskim izložbama, napisala desetine kataloga, te našu turističku povijest i baštinu predstavila i u inozemstvu. Koautor je izložbe „Austrijska rivijera“ u Muzeju grada Beča te je partner EU projekta „Hera“.

Kako je sve krenulo?
U ranoj mladosti više sam bila orijentirana na prirodne znanosti i podjednako uspješna u svemu, a kasnije je prevladala ljubav prema baštini i naslijeđenim vrijednostima što me usmjerilo prema humanističkim disciplinama. Nakon prvih mladenačkih izleta i lutanja u području kulture, sve više sam zapažala vrijednost, ali i zapuštenost zavičajne, a kao Opatijka i turističke baštine. To me je već kao kustosa u PPMHP-u usmjeravalo na istraživanje, valorizaciju i promicanje tih vrednota. Kada se u jednom povoljnom trenutku otvorila mogućnost za pokretanje i otvaranje HMT-a zdušno sam na tome radila nekoliko godina s nekoliko suradnika i kolega. Otvorenju 2007. godine nazočili su tadašnji predsjednik i premijer Republike Hrvatske.
Osnivanje Hrvatskog muzeja turizma?
Rad na pripremi otvorenja muzeja bio je vrlo intenzivan, pred samo otvorenje radilo se gotovo danonoćno i do 20 sati dnevno. U tom intenzivnom radu bilo je raznih dogodovština. Na sam dan otvorenja, u osvit zore, nakon niza neprospavanih noći, na crvenom tepihu na prvom katu vile stajao je vukodlak. Nakon prvotnog šoka i trenutka strave shvatila sam da je to ipak rasan policijski pas koji provjerava sigurnosne uvjete radi državnog vrha koji je nazočio otvorenju. Kroz muzej smo iznjedrili brojne projekte poput „Prvi hoteli na Jadranu“, „Od blatne kupke do wellnessa: Razvoj zdravstvenog turizma u Hrvatskoj“, „Hrvatska jadranska kupališna baština“ i dr. Razvili smo zapaženu izložbenu djelatnost te brojna gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu (Prag, Beč, Sarajevo, Ljubljana, Novi Sad). Odlično surađujemo s brojnim ustanovama u kulturi (Muzej grada Zagreba, državni arhivi uzduž jadranske obale, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli i dr.).
Na čemu trenutno radite?
Pripremamo opsežno dvojezično monografsko izdanje „Hrvatska jadranska kupališna baština“ koja će biti bogato dokumentirana i ilustrirana. Imam još mnogo ambicioznih projekata koji se dotiču kontinentalnih lječilišta i kupališta, jadranskih hotela, ruralnog turizma, podmorskog turizma, hodočasničkog turizma (s barkama) itd.
U slobodno vrijeme?
Vrlo sam zauzeta pa mi je važan predah i nastojim ga intenzivno provoditi. Djeca su odrasla pa ne traže moju veliku zauzetost, ali i dalje uživam u kuhanju i imam vremena za mog ljubimca psa Mushua (Shih Tzu) kojeg često šećem po Opatiji. Volim more na sve načine, pa kad imam vremena za duži odmor sigurno sam na moru ili pod morem, najviše s prijateljem u Novalji, a nadam se da ću se moći vratiti mojoj velikoj ljubavi iz mladosti – jedrenju.
Čovjek treba vjerovati u ono što radi i raditi s osvjedočenjem u vrijednost i društvenu korisnost onoga čime se bavi. Kako je turizam kralježnica hrvatskog gospodarstva onda je njegova baština neizmjerno važna u promicanju tog gospodarstva.
Dakako, život je cjelina u kojem treba ispunjavati sve zadaće, ni u čemu ne treba podbaciti, ali mislim da je najvažnije prepoznati u čemu čovjek može najviše od sebe dati.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka