Zdravko Kolundžić i njegov netipičan tijek karijere sveučilišnog nastavnika i znanstvenika u našoj zemlji, vani je to češći, čak i poželjan način kombiniranja rada u struci te nakon toga rada u visokom školstvu. Voditelj studija Logopedija, predstojnik Logopedskog centra na Sveučilištu u Rijeci. Rođen u Velikoj, Požeško-slavonska županija gdje je završio srednju medicinsku školu općeg smjera te je diplomirao na Odsjeku za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studiranja nije imao ambicija za ostanak u visokoškolskom sustavu već je odmah počeo raditi na radnom mjestu logopeda u Općoj županijskoj bolnici Požega. Logopedija je, osim znanstvene discipline, i vještina koju je želio svladati kao praktični dio struke. Magistrirao je na Medicinskom fakultetu, a doktorirao na Odsjeku za logopediju ERF-a Sveučilišta u Zagrebu. Nakon obrane doktorske disertacije počelo je njegovo bavljenje visokim školstvom, u početku kao gost predavač na Odsjeku za logopediju ERF-a. Razlog je u činjenici da je uz teoretski dio struke, stekao dovoljno praktičnog iskustva koja su važan dio nastavničke prakse. Povezivanje teorije i prakse studenti posebno cijene. Obajvio je sedamdesetak znanstvenih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima te skupovima. Recenzent je u domaćim i međunarodnim časopisima, a posebno ističe Neurology, časopis Američke akademije za neurologiju. Sudjelovao je u više domaćih i međunarodnih projekata te je 2012. godine dobio priznanje HLD-a za promicanje društvenog položaja logopeda i ugleda struke. Predsjednik je Hrvatskog logopedskog društva 1997-1999.
Kako je sve krenulo?
Logopedija me privukla još u osnovnoj školi zbog njene usmjerenosti na jezik i govor. Od početka sam volio školu najviše, mislilm, zbog bake Ane i roditelja koji su me uvijek usmjeravali prema radu, učenju, strpljivosti i sustavnosti. Kasnije je to zanimanje za jezik i govor, odnosno logopediju prepoznato kao usmjerenost na čovjekove ontogenetski i filogenetski najmlađe i najsloženije sposobnosti koje su baš zbog toga podložne promjenama, ometanjima i usporavanjima. Jezik i govor su ono najviše ljudsko koje nas odvaja od svih živih bića. Omogućavanje osobama s teškoćama u tim područjima da ih koriste smatram velikom privilegijom. Na području Požeško-slavonske županije sam tijekom dugogodišnjeg rada omogućio dostupnost logopedskih usluga stanovništvu jer ih prije moga dolaska nije bilo. Zadnjih dvadesetak godina sve se više pozornosti posvećuje kvaliteti života osoba s različitim bolestima, simptomima ili poremećajima što je logopediji omogućilo razvoj i širenje mreže logopedskih usluga u zemlji. Zadnjih desetak godina sam bio voditelj Jedinice za znanstveno istraživački rad i nastavu Opće županijske bolnice Požega koja ima dopusnicu za obavljanje znanstvene djelatnosti što je veliki uspjeh s obzirom na broj zaposlenika i primarnu djelatnost pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu. Početkom rada u Bolnici počela je i moja znanstveno-istraživačka aktivnost jer je u Bolnici bila praksa da sudjelovanje na skupovima (kongresima, simpozijima) može biti jedino aktivno, dakle usmeno ili poster prezentacijom. U početku to nije bilo nimalo lako uz redovan osamsatni posao s pacijentima ali kasnije sam se uhodao. Tu praksu je uveo ravnatelj prof dr.sc. Željko Glavić koji je uvijek, uz savjestan i visokostručan rad s pacijentima, poticao i znanstveno-istraživački rad i objavljivanje radova. Tijekom godina sam se, uz ostale poremećaje, više počeo baviti poremećajima gutanja koji su u našoj zemlji još uvijek slabo pokriveni i na čemu treba još dosta rada i organizacije. Disfagije su neopravdano zapostavljene zbog čega osobe koje imaju teškoća s gutanjem gube na tjelesnoj masi, često imaju rekuretne pneumonije, duže ostaju u bolnici oporavljajući se od osnovne bolesti. To je tema o kojoj se još uvijek nerado razgovara i traži stručna pomoć. Uz disfagije moj interes je usmjeren na alaringealan glas i govor i afazije.
Vaš dolazak na Riječko Sveučilište i osnivanje studeija te Logopedskog centra?
Iako sam imao poziv s još jednog sveučilišta, ponudu za organizaciju i pokretanje studija Logopedija na Sveučilištu u Rijeci sam prihvatio nakon kratkoga razmišljanja jer ju shvaćam kao izazov u potpuno drugačijem području rada. Svi se u Hrvatskoj slažu da je potreban još jedan studij logopedije uz onaj na Sveučilištu u Zagrebu. U kratkom vremenu su učinjene sve potrebne pripreme u kojima je sudjelovalo puno različitih stručnjaka, kojima se zahvaljujem, a poseban doprinos pokretanju studija logopedije dale su prorektorice prof. dr.sc. Sanja Barić i prof. dr.sc Marta Žuvić, te rektorica prof. dr.sc. Snježana Prijić Samaržija. Vjerojatno je na odluku za prihvaćanje posla u Rijeci utjecalo moje porijeklo, naime 1922. godine je moj pradjed s obitelji preselio iz Bribira kod Novog Vinodolskog u Veliku. Paralelno s pokretanjem Studija radimo na otvaranju Sveučilišnog Logopedskog centra, nastavne i kliničke baze studija Logopedija pri Sveučilištu koji će pružati logopedske usluge stanovništu jer u ovomu dijelu Hrvatske nedostaje logopeda. Prosjek na razini zemlje je jedan logoped na 5000 stanovnika, dok je to u Primorsko-goranskoj županiji jedan logoped na 15000 stanovnika. Situacija u sustavu zdravstva je još nepovoljnija. U Hrvatskoj je u sustavu zdravstva oko 400 logopeda, odnosno jedan logoped na 10000 stanovnika dok na području Rijeke na jednog logopeda dolazi 100000 stanovnika.
Vaše slobodno vrijeme?
Do prije nekoliko godina sam se u slobodno vrijeme bavio pčelarstvom što me je odmaralo od svih obaveza. Svladao sam sve potrebno za bavljenje pčelarstvom od uzgoja matica, liječenja i prihrane pčela koje su izuzetno važne za cjelokupni život na Zemlji. Pčelarstvom sam se prestao baviti zbog nedostatka vremena. Kad god je bilo prilike vrijeme sam provodio vani jer sam živio u podnožju Parka prirode Papuk. Posao na pokretanju studija, otvaranju Logopedskog centra i ostalim aktivnostima ne ostavlja mi slobodno vrijeme, osim kratkih trenutaka uz more i nekoliko odlazaka na Učku. Nadam se da ću u budućnosti moći odvojiti više vremena i za to!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Petra Šporčić
Hvala Studentski centar Rijeka