Vana Gović diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon rada u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti te Lošinjskom muzej u Malom Lošinju, od 2015. godine zaposlena je kao viši kustos u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog Primorja Rijeka. Kao voditeljica Memorijalnog centra Lipa pamti u Lipi, jedne od muzejskih područnih jedinica, profesionalno se usmjerava na bavljenje teškim povijesnim nasljeđem. Kombinirajući kulturu sjećanja, suvremenu umjetnost i angažman u zajednici, favorizira “crossover” muzejske programe i aktivnosti kao način istraživanja suvremenih potencijala muzeja za društvenu promjenu. Od 2018. do 2020. vodila je EU projekt “Muzej budućnosti – Građansko muzejsko vijeće kao model sudioničkog upravljanja” što je rezultiralo da je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka postao prvim muzejom u Hrvatskoj s uspješno implementiranim participativnim upravljanjem. Facilitirala je nekoliko participativnih muzejskih programa, kustosica je velikog broja izložbi i site-specific umjetničkih instalacija, autorica brojnih knjiga, kataloga i članaka.
Kako je sve počelo?
Pomisao na početke odmah me vraća u sretne dane djetinjstva kada je moja realnost pripadala fantastičnom svijetu igre. Kao djetetu koje je sve svoje aktivnosti doživljavalo izrazito ozbiljno, posvećeno i strastveno, polazak u školu nije predstavljao veliku radost. Izuzev igranja lastika na marendi, škola je za mene bila kazna. Hiperaktivnu, nedovoljno koncentriranu te više usmjerenu na razgovor s prijateljima u susjednim klupama, nego na praćenje nastavnog gradiva, počelo me se doživljavati kao dijete s problemom čiji se roditelji često pozivaju na roditeljski sastanak. Osjećajući postepeno i određenu socijalnu isključenost, intuitivno sam uvidjela da je svijet imaginacije i igre nešto čega se moram odreći ukoliko želim od okoline biti prihvaćena. Svu energiju koju sam dotad bespoštedno ulagala u igru sada sam počela ulagati u učenje. Kroz godinu dana bila sam najbolja učenica u razredu, a narednih godina i najbolja učenica generacije. Unatoč postignutom uspjehu i dočekanom prihvaćanju okoline, danas mi se čini da sam u tom procesu školovanja zatomila jedan vitalan dio sebe. Kasnije u životu, puno mi je vremena trebalo da ga iznova pronađem i valoriziram kao vrijedan resurs.
Kroz studij *otkrivajući sebe*?
Kod odabira studija nisam se toliko vodila perspektivnošću profesije za praktičan život, koliko sam se vodila njegovim potencijalom da, figurativno govoreći, posvijetli Platonovu špilju. Vidljivo me zanimalo samo onoliko koliko ukazuje na nevidljivo, ovostrano samo onoliko koliko ukazuje na onostrano, prolazno me zanimalo samo onoliko koliko ukazuje na vječno. Odabrala sam studij povijest umjetnosti kako bi se kroz mnoštvo umjetničkih ostvarenja kao individualnih interpretacija svega što nas okružuje, probila do ideala ljepote, a posredno onda i do ideala dobrote i istinitosti. Etnologiju sam pak odabrala kako bi proniknula u stoljećima akumulirane tvorbe kolektiviteta. Tradicija me izrazito fascinira. Fascinira me to golemo i svekoliko ljudsko iskustvo koje se organski, u vremenskom kontinuitetu, anonimno i bez zasluga taložilo, nadograđivalo, usavršavalo i dijelilo. Koliko god kontradiktorno zvučalo, obrasce nastanka tradicije možemo prepoznati u najprogresivnijim praksama današnjice, poput primjerice platforme Creative Commons koja potiče otvoren pristup i nadogradnju zajedničkog kreativnog dobra. Nakon završenog fakulteta tijekom kojeg se (djelomično i zbog posve teorijski usmjerenog kurikuluma) nisam opterećivala primjenjivošću odabrane profesije, nastupila je surova realnost. Nemogućnost pronalaska posla, dvije godine volontiranja te nužnost preseljenja na otok Lošinj gdje mi se napokon ponudila opcija plaćenog rada u struci. Na Lošinju sam “uplovila” u čudesni svijet još neistraženih baštinskih tema, upoznala se s divnim ljudima s kojima sam narednih pet godina intenzivno istraživala lokalnu tradiciju, priređivala izložbe, izdavala kataloge. Sad kada se sjetim Lošinja, uviđam da je to bio period moje zaljubljenosti u profesiju kustosa kao istraživača koji je posvećen otimanju zavičajnih tema zaboravu. Moji interesi tada su započinjali i završavali s baštinom. Dolaskom u Lipu sve se promijenilo. Danas, moji profesionalni interesi počinju i završavaju isključivo s ljudima koji baštinu stvaraju i koriste.
Rad u Memorijalnom centru Lipa pamti?
No, vratimo se malo unazad. Mjesto Lipa je tijekom Drugog svjetskog rata bilo poprištem velikog stradanja. Dana 30. travnja 1944. nacisti i fašisti ubili su 269 Lipljana, uglavnom žene, djecu i starce te čitavo mjesto spalili. Memorijalni centar Lipa pamti, u kojem radim od njegova ponovnog otvaranja 2015. godine, posvećen je primarno komemoriranju tragičnog događaja te prisjećanja na žrtve. Pored razvijanja kulture sjećanja, Centar je usmjeren i ka komuniciranju antiratne poruke te širenju univerzalnog apela savjesti. U koncipiranje novog Centra krenulo se s pretpostavkom kako su upravo preživjeli Lipljani – oni koji svoje teško povijesno nasljeđe proteklih 76 godina nose živeći, obnavljajući svoje kuće, ali i svoje obitelji – najveća “baština” novog Centra i njegov temeljni potencijal. Kustoski tim je stoga koncept novog Memorijalnog centra izgradio oko zajednice i zajedništva s lokalnim stanovništvom te aktivnog doprinosa pronalaženju smisla, kreiranju identiteta ali i iznalaženju novih razvojnih mogućnosti. Centar, pored stradanja, pripovijeda o životu Lipljana, prije i nakon tragičnog stradanja. Pripovijeda o bogatoj kulturno-povijesnoj baštini Liburnijskog krasa, kontinuitetu obitavanja od prapovijesti do danas, s namjerom pozicioniranja stradanja u znatno širi vremenski kontekst. Željeli smo da posjetitelji iz Centra ponesu spoznaju da je stradanje, unatoč trajnom i bolnom utjecaju na Lipljane, samo jedna u nizu odrednica njihova identiteta. Lipljani su preživjeli, oduprli su se nacističkoj namjeri za uništenjem. Lipa danas živi. Svi programi Memorijalnog centra planiraju se i provode u suradnji s mještanima Lipe, oni su uključeni u provođenje brojnih edukativnih aktivnosti Centra gdje učenicima osnovnih i srednjih škola iznose osobna svjedočanstva i time doprinose međugeneracijskom transferu znanja i iskustva. Uključeni su u provedbu mnogih izložbenih i umjetničkih programa Centra također. Primjerice, već četvrtu godinu zaredom zajednički održavamo umjetnički program “Prepoznavanje odsustva”. Realizacijom radova različitih umjetničkih disciplina teškoj povijesti Lipe nastojimo pristupiti uvijek na drugačiji način, stvarajući nove vrijednosti i značenja. Na koncu, svim programskim aktivnostima Centra nastojimo doprinijeti osvještavanju simboličkog potencijala Lipe u suvremenim procesima gradnje mira. Presudna je pritom odgovornost svih nas ponaosob u zagovaranju i prakticiranju pozitivnih obrazaca ponašanja poput tolerancije, poštivanja drugog i drugačijeg te aktivnog zauzimanja za prava drugih, ukoliko vidimo da su ona povrijeđena. Lipa opominje što slijedi, jednom kad se spomenute ljudske vrijednosti zanemare.
„Ne slažem se s onim što govoriš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš.” Voltaire.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
