Zrinka Brajan, krajobrazna arhitektica, rođena je u Rijeci gdje je završila osnovnu i srednju školu – CZ KUOIK – kulturno znanstveni smjer, nakon čega je diplomirala na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na smjeru Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža. Zatim magistrira u Budimpešti na CEU, Manchester University, gdje stječe diplomu na studiju Environmental Sciences and Policy 1999., nostrificiranu od strane Sveučilišta u Zagrebu. Član je Komore hrvatskih arhitekata od 1999. godine, kao krajobrazna arhitektica i Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata od 2013. godine, a radila je i u tvrtki Parkovi Plus d.o.o. Rijeka kao pomoćnik rukovoditelja za održavanje i njegu krajobraza i projektant zelenih površina. Od 2005. radi u tvrtki PZ Oleandar kao rukovoditelj i krajobrazna arhitektica, a od 2006. radi kao vanjski suradnik u statusu viši predavač na Veleučilištu u Rijeci, kao nositelj kolegija Uređivanje krajobraza i Vinogradi u krajobrazu. Područje interesa i djelovanja joj je krajobrazna arhitektura, te je autor brojnih radova iz tog područja: javnih i privatnih površina, parkova, povijesnih vrtova, dječjih vrtića, okućnica, groblja i dr. Aktivno sudjeluje na mnogim stručnim i znanstvenim domaćim i međunarodnim skupovima i konferencijama, a objavljeno joj je nekoliko stručnih radova. Živi i radi u Opatiji, udana je i majka dvoje tinejdžera.
Kako je sve krenulo?
Moji su roditelji bili širokog svjetonazora. Oduvijek sam voljela puno čitati, moja je mama bila učiteljica i oko nas je bilo sve prepuno knjiga i učeničkih radova. Mama se ponosila svojim učenicima i vrlo je često o njima govorila s ushićenjem tako da smo sestra i ja često puta bile na maminu “djecu” i ljubomorne. Danas, kada radim sa studentima, često se sjetim kako je izrekla sa smiješkom: “Ne možeš ni ti daleko od prosvjete”! Uz moju sestru, mrvicu stariju od mene i izuzetno talentiranu za crtanje, razvijala sam maštu i kreativnost. Mama je ta koja mi je najviše prenijela ljubav za znanjem i učenjem te vjerom u ljude, iako mi je i tata, koji je bio brodograđevinski projektant i od kojeg sam naslijedila afinitet prema tehničkoj struci i oblikovanju, bio ogromna podrška, osobito u trenucima dileme krenuti li na stipendirani poslijediplomski studij u Budimpeštu u vrijeme kada sam tek bila diplomirala i zaposlila se. Danas mu puno hvala na tome jer sam, osim znanja stečenog na suvremeniji način, stekla kontakte, proširila svoje horizonte i akcentirala slovo Č – čovjek, shvatila da zapravo svaki čovjek predstavlja i potencijal, naravno u određenom segmentu svojega djelovanja i sebi svojstvene sposobnosti u tom djelovanju.
Studirati i podučavati krajobraznu arhitekturu…
Studij krajobrazne arhitekture otkrila sam i odabrala u vrijeme kada on nije bio toliko afirmiran kao danas i smatrala da je to baš idealan studij za mene s obzirom da sam od malena voljela bilje i prostor. Osim mojeg posla vezanog za krajobraznu arhitekturu, rad sa studentima me izuzetno veseli. Volim prenositi svoja znanja i iskustva i biti u kontaktu s mladima. Nastavu odrađujem kroz međusobnu interakciju i komunikaciju, a osobito volim terensku nastavu koja svaki puta potvrdi da slika vrijedi tisuću riječi. Struka krajobrazne arhitekture danas doživljava brojne promjene. Kako joj je svrha štititi i čuvati prostor, u današnjem konzumerističkom pogledu na prostor nastoji je se zaobići, no primjećujem da je potreba za tom strukom više prepoznata u odnosu na razdoblje od prije dvadeset i više godina kada sam diplomirala i započela s radom u struci. Pa ipak, niti danas još uvijek ljudima nije potpuno jasan naš opseg djelovanja te nas često povezuju isključivo s biljkama i privatnim okućnicama, dok je naše djelovanje puno šire i složenije i odnosi se na sav prostor oko nas, kako privatni tako i javni. Osim s biljnim, mi radimo i s brojnim drugim materijalima, iako možemo reći da nam je biljka često puta temeljni građevinski element. U mlade neizmjerno vjerujem. Najsretnija sam kada postignem pozitivnu reakciju studenata nakon odslušanog kolegija, da su zahvalni jer sam im “promijenila pogled na prostor na koji će od sada gledati drugim očima”. Samo nesebičnim prenošenjem znanja možemo poboljšati stvari i u struci i oko nas, a mladi su naš potencijal i pomoć jer život je proces u kojem se događaju stalne mijene. Potvrđujem svojim iskustvom da starije i mlađe generacije moraju međusobno surađivati kako bi u konačnici nastao kvalitetan ishod toga zajedničkog rada i stvaranja. U tom kontekstu izuzetno me veseli i rad s mojom mladom kolegicom, također krajobraznom arhitekticom. Međusobno se nadopunjujemo njenom mladošću koja hrabro odgovara na izazove i donosi nove poglede na život. Zajedničkom kreativnošću i mojim sad već dužegodišnjim iskustvom nastojimo čim više afirmirati našu, još uvijek nedovoljno prepoznatu struku. Misao vodilja nam je ugledati naše djelo u prostoru, što izuzetno nadahnjuje i motivira, jer se često puta događa da kreativnost, radi nedostatka financijskih sredstava, ostaje samo na papiru.
Putovanja kao inspiracija…
Već više od desetak godina putujem s kolegama krajobraznim arhitektima iz cijele Hrvatske, na način da sami isplaniramo naša putovanja kojima je cilj prisustvovati stručnim simpozijima, a ujedno i otkriti i istražiti nove prostore u kontekstu naše struke. To nas svih skupa izuzetno raduje jer su to uvijek vesela druženja, prekrasne uspomene i korisna i nadahnuta učenja. Uglavnom odaberemo jedan grad, malo mediteranski, pa sljedeće godine neki sjevernoeuropski i na taj način stječemo nove spoznaje za naše daljnje aktivnosti djelovanja u prostoru i njegovom oblikovanju. Jedan od nama najdražih, putovanje u Andaluziju, započeo je prilično loše. Najprije nismo mogli poletjeti satima iz Venecije radi guste magle, istovremeno dobivajući informaciju od naše domaćice iz Seville da nas ne može smjestiti na rezerviranu lokaciju zbog problema s instalacijama struje u cijelom objektu, ali da ne brinemo, da će nas smjestiti u puno bolji objekt (što nismo mogli niti zamisliti jer je i ovaj izgledao besprijekoran), pa nam je to zvučalo jako sumnjivo. Dolazeći u velikoj neizvjesnosti, a pomalo i strahu u Sevillu, ostali smo u čudu. Naime, gospođa nam je ustupila tek renoviranu renesansnu kuću u centru Seville i to tipičnu španjolsku aristokratsku gradsku kuću s atrijem – patiom, fontanama, kamenim animalnim skulpturama, egzotičnim biljem, brojnim umjetničkim slikama i raznoraznim drugim umjetničkim predmetima naglasivši da u nas ima potpuno povjerenje jer smo krajobrazni arhitekti te da ćemo stoga to znati cijeniti i čuvati. Dojmilo nas se ovakvo posve neočekivano prepoznavanje značaja uloge krajobraznih arhitekata stoga volimo ovakva putovanja, uvijek puna iznenađenja, mudrosti, učenja i ljepote. Ovakva nas iskustva, usprkos izazovima današnjice s kojima je suočena i naša struka, izuzetno motiviraju.
Sa svakim novim danom sve više spoznajem kako je život ustvari kratak i zato ga treba živjeti na način da radiš ono što te iz dana u dan pokreće iz kreveta, bez obzira kako taj dan siv ili tmuran bio!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Petra Sporčić
Hvala slastičarnica Cacao
