ZTC

Maja Opašić nakon završene Prve riječke hrvatske gimnazije upisuje 2002. godine studij hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Već tijekom studija pokazuje interes za filološka istraživanja hrvatskoga jezika, posebno njegove leksikologije i frazeologije te je 2007. godine i diplomirala s temom Podudarnosti u frazeologiji. Kao jedna od najboljih studentica svoje generacije, zaposlena je iste godine kao znanstvena novakinja na projektu Unutarnje posuđivanje u hrvatskome jeziku u okviru kojega započinje svoj znanstveni rad. Godine 2008. upisala je Poslijediplomski studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je završila obranom doktorske disertacije u listopadu 2013. godine.

Maja Opašić

Radila je kao asistentica i poslijedoktorandica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci, a od srpnja 2016. godine radi kao docentica na Učiteljskom fakultetu u Rijeci. Do sada je objavila dvadeset i devet znanstvenih i stručnih radova objavljenih u domaćim i stranim publikacijama te sudjelovala na tridesetak međunarodnih znanstvenih skupova i konferencija u zemlji i inozemstvu. Tijekom proteklih godina usavršavala je svoje istraživačke, nastavne i profesionalne vještine na brojnim edukacijama i programima od kojih se izdvajaju: E-učenje u nastavnom procesu (Rijeka, 2010./2011.), Ljetna škola znanstvene komunikacije (Split, 2013.), Međunarodni seminar makedonskoga jezika, literature i kulture (Ohrid, Makedonija, 2011.), program cjeloživotnoga učenja Priča koja pomaže po Lessac metodi za inkluzivne zajednice (Rijeka, 2016.), ciklus radionica Slikovnice kao alat za rad u odgojnim strukama i pomagačkim profesijama (Zagreb, 2016. – 2018.). Kao gostujuća nastavnica predavala je na Odjelu za strane jezike i književnosti Sveučilišta u Udinama (2015. i 2018.) te kao dobitnica stipendije Vlade Slovačke Republike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Comenius u Bratislavi (2016.). Dobila je Nagradu za nastavnu izvrsnost za akademsku godinu 2018./2019. koju dodjeljuje Rektorica Sveučilišta u Rijeci. Od 2012. godine aktivna je volonterka u programu „Pripovjedač/ica priča za laku noć“ Udruge za promicanje dobrobiti djece „Portić“ čijom je i predsjednicom od 2018. godine.

Kako je sve krenulo?

Od malih sam nogu pokazivala veliku ljubav i zanimanje za slikovnice, priče, knjige. Uživala sam slušati druge kako mi čitaju ili pričaju priče, a kada sam naučila sama čitati, knjige su postale moje najvjernije prijateljice. I tako je ostalo do danas. Uvijek sam znala da mi knjige mogu otkriti neke nove svjetove, da u njima mogu saznati mnogo toga što me zanimalo, i naravno uživati u čarobnom svijetu u koji su me odvodile. Tako da je danas moj život obilježen knjigom u svakom pogledu, i u profesionalnom životu i u privatnom. Ništa se kod mene ne događa bez knjige, i često mi obitelj i prijatelji kažu neka barem u slobodno vrijeme odmorim od knjiga, ali to je nemoguće jer knjige su i moj odmor. Uz ljubav prema knjigama, još od osnovnoškolskih dana rasla je i posebna ljubav prema hrvatskome jeziku koji je bio moj omiljeni školski predmet, a i više od toga. Što sve skriva naš lijepi hrvatski, pomogla mi je otkriti moja draga učiteljica hrvatskoga jezika gospođa Milena Rede kojoj ću vječno biti zahvalna jer me potaknula kasnije i na studij hrvatskoga jezika, ali i jer mi je pokazala što znači biti kvalitetan, pravedan učitelj koji voli svoj posao i svoje učenike. Tada sam postala sve više svjesna i da moja djetinja igra učiteljice, mora postati i moje zanimanje, zapravo kako sam shvatila kasnije u srednjoj školi, to je bio i ostao moj životni poziv. Zahvaljujući svom trudu, upornosti i velikoj podršci obitelji uspjela sam u ostvarenju toga poziva. Nisam postala učiteljica, ali sam profesorica koja iako nije imala prilike raditi u školi, uvijek svojim studentima kažem da po zvanju nisam ni profesor, ni docent nego učitelj.

Budući da jako volim raditi s djecom, a nemam za to priliku na svom poslu gdje sam okružena studentima, volontiram u bolnici gdje pričajući i čitajući priče djeci ispunjavam tu svoju veliku želju i poziv.

Biti profesor je poziv…

Za mene moj posao nije samo posao, a osobito je ovakav tip posla koji predstavlja spoj znanstvenog i nastavnog rada poseban jer ne možeš to raditi osam sati na dan i potom na to zaboraviti. Taj posao nosim sa sobom uvijek, osobito kad radim na nekom istraživanju i znanstvenom članku, tada mi je to nekako u mislima i kad kuham, pospreman i sl., a neke od najboljih ideja za nastavu sa studentima dobila sam upravo u slobodno vrijeme… Najveći dio svog dosadašnjeg znanstvenog rada posvetila sam istraživanju hrvatske leksikologije i frazeologije na kojoj sam i doktorirala. Naime, frazemi kao posebne veze riječi jako su me zaintrigirali jer imaju preneseno značenje, a nisu uvijek jasnoga podrijetla. Npr. zašto kažemo za nekoga kome se posrećilo da mu je žlica pala u med, dok će naši susjedi Talijani reći da je nekome pao sir na tjesteninu? Kakve veze imaju med, žlica i sreća, odnosno sir, tjestenina i sreća? Naoko nikakve, ali kada se u obzir uzmu povijesno-etnološki podatci o nekadašnjim običajima i kulturi, sve postaje puno jasnije. Zbog toga mi je frazeologija tako zanimljiva jer je riječ o znanstvenoj disciplini koja je jako povezana i s poviješću, etnologijom, sociologijom, psihologijom. Tako da frazemi mogu otkriti mnogo o povijesti i kulturi pojedinoga naroda, ali i pokazati povezanost i sličnost mnogih naroda i jezika. Osobito je zanimljivo uspoređivati frazeme hrvatskoga i stranih jezika čime sam se također bavila, a trenutačno radim na knjizi o hrvatskoj biblijskoj frazeologiji kao nastavku svoje doktorske disertacije. Budući da na Učiteljskom fakultetu predajem kolegije iz područja metodike hrvatskoga jezika, drugo područje moga znanstvenoga rada usmjereno je na istraživanje tema povezanih s poučavanjem i učenjem hrvatskoga jezika. To je vrlo izazovno područje osobito danas kada hrvatski obrazovni sustav prolazi kroz kurikularnu reformu pa kao nastavnica koja poučava buduće učitelje, itekako moram biti u tijeku sa svim aktualnim zbivanjima te prilagođavati svoje nastavne sadržaje kao i metode i strategije rada sa studentima duhu i zahtjevima vremena u kojem živimo. Velik dio svog radnog vremena posvećujem upravo pripremi za nastavu jer smatram važnom odgovornošću pripremati buduće učitelje za rad u odgojno-obrazovnom sustavu. Međutim, ta priprema kao i neposredan rad sa studentima za mene su velika radost i zadovoljstvo i odista uživam raditi s njima, učiti zajedno s njima jer proces učenja i poučavanja uvijek mora biti obostran. Tako da sam kroz proteklih desetak godina rada sa studentima i sama mnogo od njih naučila, razvila s njima odnos pun poštovanja te zahvaljujući njima unaprijedila i svoje nastavne vještine. Mislim da je u tome i bit poučavanja i učenja. Drago mi je što studenti prepoznaju koliko se trudim da nastavu učinim drugačijom i da im nastavne sadržaje približim kroz ponajprije iskustveno učenje, ali i rad na sebi. Moj je cilj i dalje nastojati potaknuti studente buduće učitelje da budu kreativni u svom radu s djecom te da ne zaborave pritom na osjećaje, potrebe i mogućnosti svakoga učenika u svom razredu. I zato je za mene najveći uspjeh u poslu kada dobijem povratne informacije od studenata u kojima vidim da je sve što sam im govorila na nastavi i sve što smo radili ipak ostavilo trag.

Projekt tete i barbe pričalice!

Najveći dio svoga slobodnoga vremena posvećujem volontiranju u Udruzi za promicanje dobrobiti djece „Portić“. Biti teta pričalica kroz sve je ove godine postalo sastavnim dijelom moga identiteta i ne mogu zamisliti da više ne budem dio predivne skupine ljudi različite dobi, zanimanja, spola koja svake večeri već punih deset godina uljepšava snove i olakšava bolničke dane djeci hospitaliziranoj u Dječjoj bolnici na Kantridi. Upravo smo proslavili 10. rođendan predivnim humanitarnim koncertom „I ti možeš uljepšati nečije snove“ koji se održao 24. 10. 2019., a prihod od prodaje ulaznica namijenili smo odjelima onkologije i neurologije. Koncert je posjetilo oko 2500 ljudi i ostavio nas je sve bez daha. Sretna sam što mogu biti dio ove predivne priče. Voljela bih kada bi čim više naših građana prepoznalo ljepotu volontiranja, a vjerujem da većina nas može pronaći i odvojiti sat-dva vremena tjedno  kako bismo učinili dobro nekome tko nam se, kako kaže jedna izreka, „nikada neće moći odužiti“. Rad s djecom u bolnici posebno me ispunjava. Predivno je kada dijete koje te ne poznaje dopusti da s njim uz dobru slikovnicu ili priču provedeš jedno vrijeme. I u tim sam susretima puno više od njih dobila nego sam dala, to je sasvim sigurno…

Nemam nekih velikih vizija za budućnost, želim samo raditi posao koji volim, biti učitelj, raditi s djecom i promicati njihovu dobrobit… Ima jedna predivna misao koja jako dobro opisuje ono čemu težim u svakom dijelu svoga života i rada:

„Ne idite tamo gdje bi vas put mogao odvesti. Idite tamo gdje puta još nema i ostavite trag.“ (R. W. Emerson)

Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Deny Balaban

Hvala slastičarnica Cacao

 

Kancelarija bar