Lea Lazzarich, knjižničarska savjetnica i ravnateljica Sveučilišne knjižnice Rijeka, nakon srednje škole Centra za kadrove u obrazovanju i kulturi, upisuje Pedagoški fakultet u Rijeci, smjer hrvatski jezik i književnost. Po završetku studija radila je u srednjoj Ugostiteljskoj školi, a potom Gimnaziji Andrije Mohorovičića gdje je baš rad u knjižnici bio inicijalni putokaz za dalje. U Sveučilišnu knjižnicu Rijeka ulazi kao knjižničar sa stručnim ispitom i svoj radni vijek do sada provodi u istoj ustanovi, no na različitim pozicijama: voditeljica Odjela rada s korisnicima, voditeljica odnosa s javnošću te urednica web stranica knjižnice u jednom periodu.
Od 2010. godine je predstojnica Podružnice Kampus, prve podružnice Sveučilišne knjižnice u Hrvatskoj, a koja se otvara u novom prostoru kampusa na Trsatu i namijenjena je svim korisnicima onih sastavnica koje knjižnicu nemaju (dva fakulteta i četiri odjela, te nekoliko centara). Od 2019. godine je ravnateljica Sveučilišne knjižnice Rijeka. Od 2005. do 2010. godine asistentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, nositeljica kolegija Osnove bibliotekarstva i informacijskih znanosti, obveznog kolegija u četvrtom semestru preddiplomskog studija.
Tijekom 2010. sa studentima je provela projekt digitalizacije riječkog godišta časopisa Neven (1858). Članica je organizacijskog odbora Festivala Znanosti u Rijeci od 2006. do 2014, manifestacije kojoj je Sveučilišna knjižnica Rijeka suorganizator. Od 2010. do 2012. godine predavač je na IT Akademiji Sveučilišta u Rijeci tečaja Upravljanje projektima, koji je namijenjen nastavnom osoblju i studentima, ali i svim subjektima lokalne zajednice.
Od akademske 2012./2013. godine pa do posljednje studijske grupe 2017. godine bila je predavač na studiju Kroatistike sa knjižničarstvom, diplomskom izvanrednom studiju pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, te voditelj stručne prakse studenata. Autorica je više radova iz područja knjižničarstva, redovita članica radnih tijela pri Hrvatskom knjižničarskom društvu, predsjednica Vijeća za knjigu i nakladništvo Grada Rijeke od 2012 do 2019. godine. 2006. dobitnica je nagrade Eva Verona, za doprinos knjižničarstvu, za knjižničare do 35. godina, 2009. dobitnica je državne nagrade Ivan Filipović u području znanstvenog i stručnog rada za doprinos razvoju knjižničarstva te je 2010. dobitnica strukovne nagrade Ivan Kostrenčić, KDR-a.
Lea Lazzarich o počecima
Da ću se u životu baviti knjigama znala sam oduvijek. Čitanje me je uvelike odredilo cijelog mog života i upravo je zato upis studija kroatistike bio moj prvi, no ne i jedini izbor. Dugi niz godina bavila sam se atletikom, radila sam već tijekom srednje škole kao vodič u tadašnjem Kvarner Expressu, tako da su sport, strani jezik i potom čitanje bile temeljne odrednice kad se moralo razmišljati što dalje. No, studij kineziologije ili engleskog jezika bili su u Zagrebu, a tu sam ipak dvojila, stoga je logičan izbor ostao knjiga i čitanje. No, kako to biva sa osvještavanjem u tim mladim godinama do kraja studija znala sam da to nije bila dobra odluka. Najmanje se čitalo i kritički tumačilo tekstove, a najviše se učilo činjenice i to osobito jezičnih kolegija.
I danas kad pogledam u retrovizor, a to često radim, trebala sam studirati negdje gdje se pročitani tekst i razumijevanje tkiva teksta bolje valorizira i procjenjuje. Zato je ulazak u knjižnicu gdje je rad s knjigom i više nego povezan i meni prirodan, bio moj idealan izbor! I danas čitam, možda više nego ikada, čitam redom i često u oscilacijama tema i kvalitete štiva, ali čitanje je moj bijeg u svijet koji želim i volim, bijeg od stvarnosti u likove i priču. Mene čitanje određuje.
Kako bi opisali svoj posao/poziv?
Knjižnica nudi sve u vezi sa knjigom od izbora, nabave, obrade, pohrane i davanja na korištenje, a informacijske znanosti odnosno područje u kojem radim traži objektivnu i nepristranu analiza informacija. Time sam zaokružila tu svoju radnu predanost i odanost tekstu, informaciji i prijenosu informacija. Kad se spoje ljubav i rad, često proizađu i dobri projekti. Tako sam svoj rad valorizirala kroz brojne aktivnosti knjižnice, a posljedično je to donijelo i više stručno zvanje višeg knjižničara, te potom i ono najviše knjižničarske savjetnice. Stručna zvanja donosi Hrvatsko knjižnično vijeće, pri Ministarstvu kulture, a na prijedlog životopisa i priloga aktivnosti kandidata. Baš ta napredovanja, kao i nagrade su putokaz koji kazuje idete li u dobrom smjeru i vrijedi li to što radite.
Danas sam najmanje s fizičkom knjigom, a najviše s virtualnim sadržajima, pohranjenim u oblacima, dostupnim putem repozitorija i u prostoru otvorene znanosti. Kako se mijenja tehnologija, tako se i mi knjižničari mijenjamo. Knjižnica danas uvelike mijenja i svoju ulogu, nije više mjesto gdje se posuđuju knjige, jer se knjige više ne posuđuju u ovakvoj vrsti knjižnica, već je mjesto druženja, cooworking prostora, umrežavanja mladih ljudi i razvoja njihovih ideja, mjesto pohrane znanja danas zapisanog na digitalnim, mrežnim mjestima.
Knjižnica danas mjesto je razvojnih projekata koji otvaraju informacije svijetu, koji svoju znanstvenu zajednicu ponajbolje predstavljaju kroz njihov doprinos zajednici, ali i nude mogućnost procjene kvalitete otvorenog sadržaja. Ili slikovnim jezikom, knjižničarka s punđom u kariranom sakou je odavno out, betgirl u neviđenoj brzini prijenosa i procjene informacija je in!
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Jako cijenim svoje slobodno vrijeme, stoga ga koristim „bez grižnje savjesti“. Jednom mi je jedan moj dobar kolega i prijatelj rekao: ako ne možeš posao odraditi u 8 sati onda nisi dobar radnik. I sa tim se i danas u ulozi ravnateljice sto posto slažem. Dakle, nastojim kad dođem kući sa „obuvanjem papuča“ ući u svoju drugu ulogu onu mame i supruge i niti jednu drugu. Slobodno vrijeme provodim sa obitelji, oni su temelj i zaleđe svih mojih iskoraka u javni prostor. Suprug radi na fakultetu tako da su nam teme razgovora sigurno povezane, ali baš to izbjegavamo jer to bi značilo uzurpirati slobodno vrijeme. Kći Dora je odrasla i samostalna osoba te je zajedničko vrijeme gotovo druženje s prijateljicom.
Puno hodam, čak možda toliko koliko čitam. Hodanje služi da glava ne radi ništa. Puno kuham, volim kuhati i kuhinja je moja velika ljubav. Zbog zdravstvenih problema prije pet godina prehrana je prešla u trajni paleo, stoga je i izazov kuhanja dodatno motiviran. Uživam u druženjima, moji prijatelji to znaju. Kad ih pozovem na večeru, to činim iz terapijskih razloga: provesti ću dan pripremajući hranu za one koji su mi dragi i važni, a potom ćemo svi zajedno provesti vrijeme. To su najdragocijeniji trenutci mog slobodnog vremena.
Za kraj vizija…
Davno sam pripremajući neki rad naišla na jedan dobar citat: Mala uporna skupina ljudi može promijeniti svijet! – to zaista jest tako. Ali ja sam to naravno prilagodila i rekla sebi: budi promjena koju želiš vidjeti oko sebe. I to držim svojom važnom motivacijom. Svi mi u javnom prostoru (javnim službama, sveučilištu) moramo odnosno imamo obvezu biti inicijatori ili pokretači dobrih promjena, mišljenja, stavova utemeljenih na znanju i činjenicama. Lako je kritizirati, ali jednako je tako lako i pohvaliti. Volim reći i ukazati i na dobro koliko i na loše, jer dobre stvari se ne podrazumijevaju, naprosto ih treba istaknuti.
Kad sam se javljala za ravnateljicu knjižnice, moja glavna misao bila je baš to: što ja mogu napraviti da bude bolje!
Rođena sam Riječanka, volim svoj grad, dana mi je privilegija života u roditeljskom domu sa oba „riječki orijentirana“ roditelja u poslovnom i osobnom smislu, moja kći i suprug istim su tim nevidljivim i vidljivim nitima vezani za ovaj kraj, sve što činim i što želim duboko je protkano u ovom prostoru. Život kao Rijeka, Rijeka kao život definicija je trajanja ili protoka i u obje je riječi jednaka.
Prošlotjedna kolumna – Grad znanja – Kava, kolač, knjiga i preciznost – Saša Zelenika
Pripremila: Maja Vizjak
Gošća: Lea Lazzarich
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka
