Jana Krišković Baždarić profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti, knjižničarka te spisateljica koja nakon Prve sušačke hrvatske gimnazije upisuje Filozofski fakultet u Rijeci, a nakon toga i Informacijske znanosti na Sveučilištu u Zadru. Za studij hrvatskoga jezika i književnosti odlučuje se jer odmalena knjigu, jezik i književnosti vidi kao predmet osobnog interesa u kojem želi usmjeriti svoje buduće zanimanje. Nakon završenog fakulteta zapošljava se u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka u kojoj interes za rad s knjigom upoznaje iz sasvim nove perspektive. Ubrzo nakon zaposlenja profilira se u korisničkom odjelu knjižnice u kojem provodi i organizira brojne edukacije i programe, a 2014. godine postaje i njegova voditeljica što je i danas.
Glavna je urednica mrežnih stranica i društvenih mreža knjižnice i autorica brojnih virtulanih edukativnih programa vezanih uz informacijsku pismenost. 2020. godine stječe zvanje više knjižničarke i i aktivna je predavačica programa cjeloživotnog učenja „Informacijski alati za istraživače“ koji se u dva ciklusa godišnje održava za istraživače i znanstvenike Sveučilišta u Rijeci.
Aktivno se bavi temom otvorene znanosti i sudjeluje u brojim europskim projektima vezanima za otvorenu znanost. Paralelno s interesima u polju informacijskih znanosti započinje i Janina spisateljska priča. 2016. godine stvara blog „Sincerely Jana“ na kojem piše kolumne o svojim razmišljanjima o svakodnevnim pojavnostima i životnim situacijama koje prepoznaju brojni portali, pa uskoro započinje njezina suradnja s portalima 24 sata, Glorija, BTW magazine i drugima u kojima piše tjedne ili mjesečne kolumne. Uz kolumne odlazi i u svijet fikcije te 2021. godine u izdanju Naklade Fragment izdaje svoj roman prvijenac „Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću“ koji je vrlo pozitivno odjeknuo među čitateljskom publikom i u vrlo skorom periodu doživio svoje drugo izdanje.
Jana Krišković Baždarić otkriva kako je sve počelo
Još u osnovnoj školi često sam znala listati rječnike u potrazi za novim i nepoznatim riječima. Knjiga je za mene uvijek bila neiscrpno vrelo inspiracije, pa je i sam odabir fakulteta bio logičan izbor. Iako moje zaposlenje nije usko vezano uz knjigu i književnost kao takvu, usmjerenje i odlazak u spisateljske vode i svijet stvaralaštva bio je nezaobilazan dio moga puta. Odmalena sam uživala u učenju i otkrivanju novih stvari što se u mome poslu događa svakodnevno. U polju informacijskih znanosti promjene su konstantan i neiscrpan izvor istraživanja, prijenosa znanja i stvaranja sadržaja za krajnjeg korisnika, u mome slučaju za studenta, istraživača i znanstvenika.
Kao članica mnogih europskih projekata za otvorenu znanost (YUFERING, DIOSI, YERUN) i kao predstavnica knjižnice u YUFE mreži (Young Universities of future Europe) svakodnevno se susrećem s novim saznanjima i sadržajima koje sa zadovoljstvom implementiram u poslovanje i kreaciju novih usluga za korisnike knjižnice. Kreativni moment u smislu pisanja javio se kasnije, ali vrlo intenzivno i iz tog razloga se na taj poziv nisam mogla oglušiti. Uživam u pisanju, to je izraz u kojem dišem punim plućima. Stvarati novu priču, graditi likove, ugrađivati u njih vlastite misli, dvojbe i sumnje, dati im autonomiju i potpunu slobodu i gledati u kojem će ih smjeru priča odvesti za mene je čaroban proces.
Lik Bele Lang odraz je većine žena u tridesetim godinama, njihovih dvojbi, nastojanja, potrage, odustajanja i vraćanja kormila u svoje ruke što je vjerojatno i razlog što se toliko žena poistvojetilo s glavnom junakinjom. Zna se reći da je pisanje poziv, a ja mu se rado odazivam pa sam trenutno u pisanju svoga drugog romana za koji bih se usudila reći da uspješno ide prema svome kraju.
Rad u Sveučilišnoj knjižnici?
Svima nam je poznato kako većina javnosti percipira rad u knjižnici. Zamišljaju se nepregledne police knjiga, pult i knjižničarke i knjižničari kako korisnike upozoravaju da budu tiši jer se nalaze u knjižnici. Ta percepcija knjižnice kao sterilnog mjesta pripada nekim prošlim vremenima. Knjižnica je danas, u vrijeme „informacijsko-komunikacijskog booma“ doživjela pravu transformaciju. Kao voditeljica sa svojim kolegama u Odjelu svakodnevno svjedočim tome da je knjižnica postala mjesto susreta, druženja i glasnih rasprava. Knjižnica je postala ono što je zapravo i njezina uloga – srce Sveučilišta. Sve je okrenuto korisniku, od informacije koju želi dobiti, načina na koji je želi dobiti i prostora u kojem će tu informaciju konzumirati.
Naša ciljana populacija su studenti i znanstveno-nastavno osoblje, stoga se iznimno puno bavimo edukacijama, što virtualnim, što fizičkim. Puno radimo na mrežnim servisima, društvenim mrežama, e-vodičima, virtualnim edukacijama i šaljemo sadržaj tamo gdje je naš korisnik – online. Istovremeno, puno pažnje posvećujemo prostoru i radnom vremenu jer se ispostavilo da naši studenti, usprkos virtualnom životu u kojem živimo još uvijek žele dolaziti u knjižnicu, na mjesto gdje se nalaze, uče i druže sa svojim kolegama.
U slobodno vrijeme?
Ne poznajem klasičnu podjelu na slobodno i radno vrijeme. Za sebe imam osjećaj da sam neprestano u nekom procesu, prelijevam zadatke i aktivnosti i osjećam da je to ritam u kojem mi je najugodnije živjeti. Nemirnog sam duha, stalno sam u potrazi za nečime što se na kraju prelije u moje tekstove ili roman koji pišem. Obožavam hodati, putovati i istraživati nepoznato. Sve to me inspirira da se izrazim i da djelujem kreativno tamo gdje to najviše volim. U pisanju. Također, sretna sam jer moj život ne započinje tek kada zatvorim vrata svoga ureda, kao što to često i kod mnogih u životu zna biti. Kreativan pristup i poslu i životu u konačnici nudi privilegiju da ne postavljaš oštre granice između posla i slobodnog vremena. Smatram da je u svemu što radiš potrebno vidjeti i osjetiti vlastiti razvoj, jer bez toga čovjek zapada u nezadovoljstvo i letargiju. Na sreću, posao doživljavam izazovom i pravim mjestom za utaživanje vlastite znatiželje.
Najljepše provedeno slobodno vrijeme je vrijeme s mojom obitelji.
Smatram da se mnogo ljudi miri sa situacijama i prilikama u životu s kojima nisu zadovoljni, ali samom činjenicom da se u njima nalaze smatraju opravdanjem da se u njima i zadrže. Kao što smo stvoreni da bismo se kretali, tako smo stvoreni da bismo tražili svoje mjesto, svoju ulogu i svoju priliku za ostvarenje. Ponekad traje duže nego što bismo to htjeli, ali odustati nikada nije dobar odabir. Ustrajnost u koracima, koliko god bili mali kad tad dovest će nas do mjesta koje je sigurno bolje od ovoga kojim nismo zadovoljni.
Sam biraš što ćeš donijeti svijetu, ali bira i on što će ti vratiti.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala: Studentski centar Rijeka
Prošlotjedna kolumna – Grad znanja: Kava, kolač, imunologija Paole Kučan Brlić
