Saša Zelenika polazio je osnovnu školu Dolac pa srednju školu na talijanskom jeziku (popularni Liceo) u Rijeci te je maturirao pri Redmond High School u državi Washington u SAD. Upisuje zatim Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci gdje je diplomirao strojarstvo 1991. godine. Doktorirao je 1996. na Politehničkom sveučilištu u Torinu u Italiji. Nakon rada u gospodarstvu u Italiji, voditelj je Odjela za strojarske znanosti na Paul Scherrer institutu u Švicarskoj.
Od 2004. godine je znanstveno-nastavni djelatnik Tehničkog fakulteta u Rijeci gdje je bio pomoćnik dekana, predstojnik zavoda te je osnovao i voditelj je Laboratorija za precizno inženjerstvo. Od 2015. godine je redoviti profesor u trajnom zvanju. Jedan je od osnivača te u dva mandata predstojnik Centra za mikro- i nanoznanosti i tehnologije Sveučilišta u Rijeci. Od 2012. do 2014. godine je bio pomoćnik ministra za znanost pa zamjenik ministra pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Vlade RH. Trenutno je prorektor za strateške projekte Sveučilišta u Rijeci te zamjenik predstojnice navedenog sveučilišnog Centra.
Mentor je na 4 uspješno obranjene doktorske disertacije, 20 diplomskih i 15 završnih radova. Aktivno je sudjelovao u 8 EU te više drugih međunarodnih i nacionalnih znanstvenoistraživačkih projekata. Od 2016. godine je redoviti član Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Znanstveno se bavi preciznim inženjerstvom, tehnologijom mikrosustava, sustavima prikupljanja i pretvorbe niskorazinske energije iz okoliša, mehatroničkim i mjernim sustavima te nanotribologijom. Autor je više od 170 znanstvenih i stručnih radova, dva udžbenika, jednog patenta, 58 novinskih članaka s ciljem popularne prezentacije znanosti, 68 znanstveno-popularnih predavanja i prezentacija te 18 znanstveno-popularnih radijskih emisija.
Kako je sve krenulo?
Vjerojatno je uvijek negdje u meni postojao interes za prirodne sile i fenomene oko nas, interes kojeg su moji nastavnici u osnovnoj školi, od dobre profesorice Doubek u prva četiri razreda na dalje, prepoznali i poticali. Već sam, tako, u nekoj školskoj zadaći u drugom ili trećem razredu osnovne škole napisao da kada odrastem želim biti inženjer. A onaj odlučujući trenutak se zasigurno desio zahvaljujući seriji Nikola Tesla s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi, koja je u meni, tada negdje desetogodišnjaku, pobudila oduševljenje i interes za tehničkim problemima i radom u znanosti.
Bilo je tu, onda, naravno, puno drugih ljudi i događaja koji su me usmjerili, posebno u četvrtom razredu srednje škole kojega sam pohađao u SAD, gdje su nam matematiku i fiziku predavali doktori znanosti u tim poljima znanosti koji su se izuzetno trudili približiti nam teme na kojima smo radili i uvijek ih ilustrirati velikim brojem primjera. Pa sve do mog kolege i prijatelja Francesca De Bone koji me je, netom nakon diplome i kao suradnika u sinkrotronskom laboratoriju Elettra u Trstu u Italiji, snažno podržavao i usmjerio prema doktorskom studiju. Naravno, sam doktorat i sve što sam u znanosti postigao nakon toga nikada ne bih postigao bez svesrdne podrške i „držanja svih kantuna kuće“ moje supruge Nilde, a poslije i moje djece.
Znanstveni rad i rezultati
Svi rezultati i uspjesi u znanstvenom radu su rezultati i doprinosa izvanrednih suradnika s kojima sam imao sreću raditi. A imao sam prilike raditi na većem broju vrlo zahtjevnih znanstvenih projekata na razini Europske unije kao i na međunarodnoj i nacionalnoj razini. Tu bih posebno istaknuo rad na razvoju najnaprednijih ubrzivača čestica i drugih objekata znanstvene infrastrukture te rad na temeljnim tehničkim problemima povezanima s konstrukcijama koje imaju točnosti i preciznosti na razini nanometara, odnosno 100.000 manje od debljine naše kose(!).
Javna odgovornost
Imajući uvijek osjećaj da mi znanstvenici imamo i ogromnu javnu odgovornost i da moramo opravdati ogromna sredstva koje je društvo odvojilo i odvaja za naše obrazovanje i rad, ali i objasniti javnosti što mi to radimo i zašto je to važno, vrlo sam često aktivno radio i na popularizaciji znanosti sudjelujući u manifestacijama poput Festivala znanosti, Noći istraživača, Rijeka EPK 2020 susjedstvo Kampus, dana otvorenih laboratorija, raznih radionica, tribina, okruglih stolova, ali i pišući znanstveno-popularne članke i držeći veliki broj prezentacija i predavanja. Jedno sam vrijeme vodio i emisiju o znanosti na lokalnoj radio postaji Radio Trsat.
Europsko sveučilište budućnosti u Rijeci
Osjećaj odgovornosti me je vodio i pri prihvaćanju vodećih položaja u sastavu znanosti i visokog obrazovanja, pa sam imao čast biti dijelom tima kolege i prijatelja Željka Jovanovića u Ministarstvu znanosti te danas dijelom uprave Sveučilišta u Rijeci pod vodstvom drage kolegice Snježane Prijić Samaržija. Tu bih posebno istaknuo ogromnu aktivnost u mrežama europskih sveučilišta Mlada sveučilišta za budućnost Europe (Young Universities for the Future of Europe – YUFE) te Mreže mladih europskih istraživačkih sveučilišta (Young European Research Universities Network – YERUN), te u tom okviru posebno rad na projektima Europske unije gdje razvijamo nove okvire vještina doktoranada, razvijamo transfer znanja te druge inovacijske i poduzetničke instrumente koji potiču rast regionalnih inovacijskih ekosustava, kao i principe otvorene znanosti.
Nadamo se da ćemo, povezano s time, uskoro na Sveučilište u Rijeci dovesti nove značajne projekte poput razvoja Inovacijske arene i Europskog centra za digitalne inovacije. Sve to ima za cilj ostvarenje naše zajedničke strateške vizije Sveučilišta u Rijeci kao europskog sveučilišta budućnosti.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?
Nažalost, uz sve obaveze, preostaje vrlo malo slobodnog vremena… tu je kratko uživanje svako jutro u kavi sa suprugom, što više vremena se trudim posvetiti obitelji, pa onda šetnje s psom po mojim Pećinama, druženja s prijateljima Željkom i Petrom, vikendom radovi oko kuće u Gorskom kotaru, što više čitanja te ponešto fotografije… nije na kraju toga niti tako malo!
Vizija…
A vjerojatno je najbolje i najsažetije to izrazio kolega Boris Jokić u sintagmi „Hrvatska može bolje“. Doista mislim da možemo i zaslužujemo više i bolje, da se ne smijemo ograničiti na standarde korumpirane vrhuške koja nas vodi, da ovo može biti izvanredno mjesto za život i rad nas, naše djece, useljenika kojih ćemo, srećom, imati sve više, kao i tvrtki koje ćemo osnivati i privlačiti iz inozemstva. Na kraju balade, važno je uvijek imati na pameti da najvažnije stvari u životu nisu stvari.
„Education is the most powerful weapon which you can use to change the world”, Nelson Mandela
Prethodna kolumna Maje Vizjak – Grad znanja: Kava, kolač, sport i znanost Silvije Mrakovčić
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka