Diana Stolac, rođena u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, u kojoj ju je izvrstan nastavnik hrvatskoga jezika Antun Česko usmjerio kroatistici. Na Filozofskom fakultetu završava studij jugoslavenskih jezika i književnosti i opće lingvistike. Studije poljskoga i češkoga jezika i književnosti apsolvirala je, a onda ju je put odveo na riječko sveučilište. Prva su radna mjesta bila, kako je to uobičajeno u toj struci, kratke zamjene, prva u Osnovnoj školi Markuševec. Potom su uslijedile dvije predivne godine u Češkoj, gdje je bila lektorica hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Pragu. Toliko je zavoljela Prag, posebno kazališta, da je plakala kad je trebalo otići raditi u Rijeku, njoj tada nov i nepoznat grad. Ni u najoptimističnijoj verziji budućnosti nije mogla vidjeti sebe danas, zadovoljnu u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je, a potom i doktorirala temom iz povijesti kajkavskoga književnog jezika i povijesne sintakse pod mentorstvom Josipa Vončine. Kajkavološke su teme uvijek bile osnova njezina znanstvenoga rada, ali je vremenom dodavala nova područja, od pomorskoga nazivlja i riječkih povijesnojezičnih tema preko sociolingvistike do hrvatskoga jezika u dijaspori. Otuda i velika raznolikost tema u sedam autorskih knjiga i rječnika, desetak poglavlja u knjigama te 160 članaka koje je objavila. Na Filozofskom je fakultetu ušla u 40. godinu predavačkoga i znanstvenoga rada. I premda toliko dugo na istom mjestu, svaka je godina bila drukčija. Predavala je niz kolegija iz suvremenoga hrvatskoga književnog jezika i povijesti hrvatskoga jezika. Osim na matičnom predavala je i na Učiteljskom i Građevinskom fakultetu te riječkoj Teologiji, a i na drugim sveučilištima dugi niz godina u Puli, Splitu, Gospiću i Zadru. Članica je dviju komisija Međunarodnoga slavističkog komiteta: za sociolingvistiku i za stilistiku. U uredništvu je više časopisa, ali srcu joj je najbliža Fluminensia, časopis matičnoga Odsjeka za kroatistiku. Voditeljica je doktorskoga studija Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika i Centra za jezična istraživanja Filozofskoga fakulteta u Rijeci, i premda je tu i dosta administriranja, voli taj posao.
Kako je sve krenulo?
Kad sam došla na svijet, bila sam sitna, “palčica”, nad čijim su zdravljem bdjeli roditelji, prvo dva mjeseca u inkubatoru, a potom uz česte boravke u bolnici. Tata me vozio u kolicima na zagrebački Jelenovac da bih navečer mogla zaspati uz šumski zrak. Pa ujutro na posao u Prvomajsku. A ja sam se zubima uhvatila za život i nisam se dala. Moja seka Ana bila je već u gimnaziji, imala knjige – mene znatiželjne rješavala se tako da mi je pokazala slova, da ju ne gnjavim. I rodila se ljubav! S dvije sam godine bila u novinama kao najmlađa čitateljica Večernjeg vjesnika. Tako je moje djetinjstvo bilo veranje po drveću, “rolšuhanje”, klizanje i pripremanje predstava za susjede, jer me presvlačenje lutkica i razmjenjivanje salveta nije zanimalo. A doma sam čitala, mama se ljutila da ću pokvariti oči jer sam imala malu baterijsku lampu za čitanje ispod pokrivača, kad se već trebalo spavati. Sekina prijateljica iz gimnazije bila je Zdravka Matešić, koja je kasnije postala vrsna indologinja, a sa svojih prvih putovanja po Indiji poslala mi je razglednice. Na jednoj su bila djeca koja sjede u improviziranoj školi u vrtu ispod drveta, a na licima im se vidjela radost slušanja učitelja. To je na mene ostavilo jak dojam, poželjela sam učiti i biti učiteljica.
Veliku podršku u tome imala sam u mami. Mama je bila jaka žena, govorila je nekoliko jezika, obožavala operu, a imala je malo formalnoga obrazovanja, pučku školu, kao i mnoge žene iz njezine generacije kojima nije bila dana mogućnost da se školuju. Zato me podupirala u želji da se školujem, da ne idem zacrtanim putem u zanat kao druga djeca u našem radničkom kvartu. Podupirao nas je i moj razrednik Hubert Bašić, pa je donesena obiteljska odluka: gimnazija. Ipak, te su godine bile teške jer je mama dugo bolovala i umrla kad sam bila u prvom razredu gimnazije. Naglo sam odrasla. Prošlo je pedeset godina, a još pamtim njezin glas i u trenucima kad mi treba savjet, zamišljam kakav bi mi dala. I znam da bi bila ponosna na mene danas. Ubrzo po dolasku u Rijeku upoznala sam Damira, svoju drugu polovicu jabuke, s kojim sam proživjela predivne godine. Bio mi je podrška u svemu, u znanstvenome radu, podizao me u trenucima kad sam posustajala ili htjela od nečega odustati, dijelio sa mnom radost, strpljivo slušao moje planove. Danas podršku imam u našim blizancima Dunji i Darku.
Jezik – uzduž, poprijeko i dijagonalno
Uvijek sam voljela nastavu, rad sa studentima, ali i znanstvena istraživanja te populariziranje znanosti. Trebalo je to sve nekako uspijevati održavati, često voziti neki paralelni slalom. Svih vrsta istraživanja jezika prihvaćala sam se sa strašću, od onih drugima vjerojatno najdosadnijih, kao što su povijesnojezična ili sintaktička, do onih o kojima se može govoriti i izvan uskoga znanstvenoga kruga. A takva je tema jezik reklama, koju sam kao kolegij osmislila da nakon dvadeset godina “dosadnih” tema studentima ponudim nešto što bi ih moglo zainteresirati. Pun pogodak. Uskoro mi se u tome pridružila tada asistentica Anastazija Vlastelić, pripremile smo knjigu atraktivnoga naslova Jezik reklama, i evo, i danas imamo dvoranu punu zainteresiranih studenata.
Uvijek sam željela otići u Australiju, u kojoj je moj tata neko vrijeme radio. Djelovalo je kao jedan od onih snova koji se ipak ne ostvare kolikogod mi sanjali. E, pa, meni se san ostvario, bila sam Tamo Dolje već sedam puta i otvorila su mi se dva područja znanstvenoga istraživanja. Prvo je očekivano – hrvatski jezik u Australiji, kakav je, kako govore naši iseljenici, koliko im se upleo engleski… Prošla sam istočni dio, osim dužih boravaka u Sydneyu i Melbourneu, istraživanje je pokrilo Tasmaniju i Brisbane, a malo sam zavirila i na Novi Zeland. Taj dio sna još nije ostvaren. U tim sam istraživanjima surađivala s našim znanstvenicima Jimom Hlavačem iz Melbournea i Lukom Budakom iz Sydneya. Upravo mi je Jim u razgovoru usputno spomenuo neka nova istraživanja u svjetskoj lingvistici, o jezičnom krajoliku, tako da je to novi izazov u koji sam oduševljeno početnički ušla u 60-oj godini. A to nas čini napetima, ne dopušta nam da se uspavamo.
Knjige u tisku?
Do kraja 2021. trebaju iz tiska izići neke autorske i neke uredničke knjige, intenzivan rad u 2020. ukoričit će ih nekoliko. Izdvajam dvije. Imala sam izvrsnu suradnju sa suurednicima i prijateljima Anastazijom Vlastelić i Jimom Hlavačem, a čitatelji će uskoro vidjeti je li nam se napor isplatio. Jedna knjiga ima primamljiv naslov – Generacija interneta, okupila je mahom slaviste koji su istraživali i komentirali promjene u komunikacijskim obrascima pod utjecajem novih, digitalnih tehnologija. Druga je rezultat rada petnaestak autorica i autora koji su godinama istraživali hrvatski jezik u dijaspori, a sad će se ti rezultati moći čitati na engleskom, čime će se, vjerujem, te sociolingvističke teme približiti širem čitateljstvu. Izdavač je de Gruyter, a rad s tim međunarodno prepoznatljivim izdavačem bio je novi izazov. A izazove volim.
Planovi, planovi…
Od jeseni ću biti u mirovini. Ali neću mirovati. Ne znam kako se miruje. A i kod nekih svojih dragih kolegica i kolega vidim da se baš u mirovini mogu usmjeriti zaokruživanjima, knjigama i projektima za koje je ranije bilo premalo vremena. Prvo treba završiti započeto. Moja me znanstvena znatiželja (a možda i vodenjačka kreativna misaonost) uvijek vodi kroz nekoliko usporednih putova, pa se konačni “proizvod” duže čeka, a i kao perfekcionistica sve bih “glancala” dok me netko mudar ne lupi po prstima i kaže dosta. Još će koju godinu potrajati dva projekta na kojima sam istraživačica u Instititu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, oba vezana uz staru kajkavsku pisanu baštinu. Posebno me vesele jer me tematski vraćaju na moje znanstvene početke. U planu je nastavak knjige Jezik reklama, što već neko vrijeme pripremam s Anastazijom Vlastelić, a već smo otvorile i drugu temu – franjevačku baštinu. Drago mi je imati suautoricu i suradnicu koja kao i ja može spajati, znanstveno i popularno, i prošlost i sadašnjost.
Dužna sam i jednu kajkavsku knjigu…
A neposredni planovi, i njih ima! U vrijeme dok je Rijeka bila europska prijestolnica kulture pripremila sam sa suradnicima dvije izložbe na šetnici na riječkom Kampusu, a ove se godine sele nakratko na Korzo u Rijeci. Upravo se ovih dana otvara na Korzu izložba Riječka pisana baština u 19. stoljeću. Sad izložbu prati i katalog, pa joj život ne prestaje skidanjem plakata s panoa. Drugi projekt vezan uz EPK 2020 imat će izložbu u rujnu, a pratit će je knjiga Riječki jezični krajolik, koju sam pripremila s Jimom Hlavačem i koja će biti na tri jezika: hrvatskom, engleskom i talijanskom.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Putovanje, putovanje – “samo da ti rit vidi puta”, rekli bi moji. U ovo doba pandemije ta mi je statičnost najteže pala. Volim putovati, malo manje volim biti u prometalima, na aerodromima i kolodvorima, važno je stići nekamo i biti negdje. I tamo vidjeti i doživjeti što se može. Većinom se ozbiljno pripremam, znam što bi trebalo vidjeti, naravno, biram ono što odgovara mojim željama, pa obično ne znam gdje su dobre zabave ili gdje se “mora” slikati, ali izaberem muzeje, pročitam o prošlosti, staroj gradskoj jezgri, o značajnim stanovnicima. I najčešće nisam razočarana, a ako ipak budem, ako mi se ne svidi muzej, svidi mi se domaća hrana, a nakon nekoliko godina najbolje pamtim ljude. Sjećanja na putovanja s mužem vrte mi se pred očima kao filmovi. Nemam puno hobija, nemam kućne ljubimce, ne uzgajam cvijeće, ne bavim se sportom, ne šetam prirodom – ali čitanje mi je uvijek bilo nezamjenjivo, a zbog tempa kojim živim, brojni su naslovi ostali nepročitani. Sad se radujem mirovini jer ću imati vremena za te odgađane knjige i one nove. Posebno volim naše autore, raduje me da je u posljednjem desetljeću stasalo puno izvrsnih spisateljica te značajno porastao broj romanopisaca. Neki sam dan pročitala knjigu Nikše Sviličića Zadnja postaja ljubav, o ljubavi u doba korone – gotovo sam bila ljuta što sam je završila, ja bih još! Autore, molim Vas, razmislite, mi čekamo!
Volim i televiziju – danas to nije baš nešto, modernije je skidati filmove i serije i gledati u “svoje” vrijeme, ali ja sam stara škola, gledam kad je na programu, čak si navijem sat da ne propustim početak. Valjda je to neka potreba za redom, koji nemam u slobodno vrijeme, uvijek se baš to mijenja kada nešto drugo bude važnije. A često bude.
I kazalište – pa da se vratim na naslov: kavu prije predstave, kolač i razgovor u dobrom društvu kad se spusti zastor.
Jednom kada uhvatite groznicu putnika, više se ne možete oporaviti od nje i bit ćete zaraženi njome do kraja života (Michael Palin).
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Magdalena Štibohar
Hvala Studentski centar Rijeka
