Tea Perinčić, nakon završene srednje škole u rodnoj Rijeci, upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje studira filozofiju i povijest. Na istom fakultetu magistrirala je povijest baveći se temom reforme katoličke crkve u mletačkoj Dalmaciji u 16. stoljeću. Iako će povijest / historiografiju braniti zdušno kao znanost, a i kao svoj životni poziv, bavila se raznim zanimanjima: od učiteljice u školi, voditeljice eko-centra, prevoditeljice za engleski jezik do kustosice u muzeju i profesorice na fakultetu. U međuvremenu završila je doktorsku školu, smjer povijest na Sveučilištu u Padovi. Sudjelovala je u nizu znanstvenih projekata kao povjesničar te objavila nekoliko znanstvenih djela. Njezina doktorska disertacija objavljena je na engleskom jeziku pod naslovom „Dalmatia between the Ottoman and Venetian Rules 1645-1718“, a ove je godine dobila strukovno priznanje za hrvatsko-englesko izdanje knjige „Rijeka ili Smrt! D’Annunzijeva okupacija Rijeke 1919.-1921.“ Od 2007. zaposlena je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka u statusu više muzejske kustosice pa se s obzirom na to i njezin povijesno-istraživački interes usmjerio prema predstavljanju ništa manje intrigantne povijesti Rijeke i njezine okolice.
Kako je sve krenulo?
Od malena sam pokazivala talent za vizualno i verbalno izražavanje. Ako nisam crtala, onda sam pisala priče što mi je podjednako dobro išlo. Dugo vremena sam se zanosila idejom da ću biti modni dizajner jer nona je bila krojačica što je ostavilo neke genetske tragove. No, u srednjoj sam školi prepoznala „misao“ i to „filozofsku“, nakon toga znala sam da mora u Zagreb, otkriti „svijet velikih mudraca“. Studij filozofije je dvopredmetni, pa sam onako usput upisala i povijest koja mi nikad nije bila mrska. Do kraja studija shvatila sam da sam previše praktična da bi se bavila samo teorijom, a sklonost k analitici, koju sam izbrusila tijekom studija mogla sam savršeno primijeniti na povijesne rukopise koji su mi se netaknuti nudili u raznim arhivima. Kako sreća prati hrabre, u svijetu bez interneta, pratila sam oglase na oglasnoj ploči rektorata i otkrila stipendiju Alpe-Adria koju sam i dobila i koja mi je omogućila prvo profiliranje u historiografa na Sveučilištu u Trentu gdje sam dobila pravog mentora u renomiranom talijanskom medievalisti Gian-Mariji Varaniniju. Od njega sam naučila osnove čitanja i interpretiranja starih rukopisa. No, da nije bilo profesora Draga Roksandića sa zagrebačkog sveučilišta, koji je prepoznao moj entuzijazam i sklonost praktičnom te me uključio u projekt Triplex Confinium – hrvatsko višegraničje, ne bih shvatila širinu i felksibilnost historiografije. Na tom projektu, koordinirala sam volonterske akcije na obnovi kule Stojana Jankovića u Islamu Grčkom u Dalmaciji (doma hrvatskog pisca Vladana Desnice koji je bio razoren tijekom Domovinskog rata). Kako su volonterske akcije svevremenska pojava, naučila sam da povijesna znanost može biti itekako praktična pogotovu kroz stvaranje žuljeva od lopata, krampova i kariola. Naučene metode dubokog kopanja, što po arhivskim spisima, što po muzejskim zbirkama, danas mi u profesionalnom radu itekako pomažu, a bez daljnjega, i u privatnom životu.
Danas radni dan izgleda?!
Mnogi ne znaju što zapravo ja to radim u muzeju. Doista, ponekad se i ja pitam što li sve radim u muzeju. Sve samo ne jednoličan i jednoobrazan posao. Prošli tjedan bila sam s kolegom tehničarom-restauratorom na terenu u Belom na Cresu. Pomagala sam mu u konzerviranju predmeta od metala tamošnje etno-zbirke. Usputno sam obavljala i redovne poslove zoom-sastanaka vezano uz postavljanje virtualne izložbe „Granice – između reda i kaosa“ kojeg u muzeju ostvarujemo kao dio EPK RIJEKA 2020. Pregledala sam mnoštvo fotografija predmeta i pripadajućih tekstova, pisala ono što nedostaje. Još uvijek na tome radim s još dvije kolegice. Timski rad je baš zanimljiv u on-line verziji. Čak mi se čini da smo si bliže nego da smo jedna pored druge. I nema traga nesuglasicama. Usputno dogovaram i gostovanje izložbe „Rigojanči – ljubav kao slatko nadahnuće“ za sljedeće ljeto u Muzeju grada Crikvenice. Ta je izložba u suradnji s muzejom Peek&Poke bila prilično uspješna, a dogovaramo i njezino gostovanje u Mađarskoj jednom kad sve opet bude relativno normalno. Za sljedeću godinu pripremamo u istoj suradnji izložbu „Mickey Mouse iza Željezne zavjese“. Sve je još u pripremnoj fazi pa nakon što smo okvirno utvrdili troškove realizacije, Svetozar Nilović Tozo i ja prionuli smo pripremi izložbe. Ja čitam objavljene tekstove o Disneyu, djetinjstvu u Jugoslaviji, posebnostima jugoslavenskog odnosa s Amerikom i zapadno-europskim državama… a on prikuplja izloške. Polako odabiremo predmete koji će biti izloženi i slažemo koncept. Kustos, za razliku od povjesničara (u meni), ima zadatak da složene znanstvene i stručne tekstove pretoči u lijepu priču primamljivu ljudima različite dobi i interesa kao i predznanja i da to sve promišlja kroz treću, četvrtu dimenziju u kojoj svaka stvarna izložba treba živjeti. Prenijeti priču, ali i stvoriti atmosferu zbog koje će ljudi rado dolaziti u muzej, to je stvarno umijeće kustoskog rada u suradnji s dizajnerima, tehničarima, lektorima, prevoditeljima… Jedan intenzivno interaktivni timski rad od kojeg ponekad zna boljeti glava, ali koji zato donosi i puno, puno zadovoljstva.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Živim u Studeni. To je selo 15 km udaljeno od Rijeke, gore u brdima. Prekrasno je biti okružen prirodom i prvo što ujutro čuješ su ptice (uvijek neka ima nešto za reć). Vikende obično provodim u ređenju stana (ono što uneredim tijekom tjedna) jer volim da mi je sve jaaako uredno. Prošećem sa psom u obližnjem polju, pored potoka; šivam (ostali su ti nonini geni) ili ispečem koji kolač (ponekad i šivam i pečem). Moj životni partner i ja često smo u điru s motorom.
Nedavno sam od njega dobila malo postrojenje za pravljenje piva u kući i upravo završila prvi dio procesa pravljenja piva. Za par tjedana znat ćemo jesam li od prve položila ovaj ispit.
Nastojim da vikendom ne radim ono što radim tijekom tjedna, da si organiziram posve drugačija dva dana kako bih se resetirala.
Kad započne radni tjedan, onda radim. Profesija povjesničara kao i muzejskog kustosa uvelike ovisi o nadahnuću i kreativnosti tako da dok je „muza u viziti“ držiš je bez prekida i bez obzira na propisano radno vrijeme. Projekti se tako protegnu i preko mnogih večeri i vikenda provedenih za kompjutorom. Ipak nastojim održati fizičku kondiciju, a to mi ide najbolje kroz jednotjedno okupljanje s curama i trenericom na „solu dance“ traningu (za laike pojednostavljeno – plesu na šipki).
Svaki čovjek ima neku svoju formulu (ne)uspjeha koju zapravo stvara i ostvaruje čitav svoj život.
U drugoj polovici svog života shvatila sam da je uspjeh pronaći vlastiti mir i biti slobodan od moranja.
Kad se oslobodiš potreba dokazivanja (na koje te čitav sustav usmjerava od malih nogu) i počneš raditi svoj posao bez tog opterećenja, naći ćeš u njemu i zadovoljstvo. Ako tog zadovoljstva nema, ništa te ne sprječava da se okušaš u nečem drugom. Jedino mrtav čovjek ništa više ne može ostvariti.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
