Paola Kučan Brlić, znanstvenica koja nakon srednje Prve sušačke hrvatske gimnazije upisuje fakultet Matematičkih, fizikalnih i prirodnih znanosti pri Sveučilištu u Trstu. Nakon završetka dodiplomskog studija, vraća se u Hrvatsku i upisuje diplomski studij Forenzičnih znanosti, smjer forenzična kemija i molekularna biologija. 2013. godine zapošljava se pri Centru za Proteomiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje je i sada zaposlena kao poslijedoktorand a gdje 2018. godine stječe titulu doktora znanosti iz područja Biomedicina i zdravstvo, grane Imunologija.
Tijekom dosadašnje karijere, Paola je bila ili je suradnica u desetak znanstveno-istraživačkih projekata, sudjelovala je na više od deset domaćih ili međunarodnih kongresa, profesionalno se usavršavala u Izraelu, te je ko-autor nekoliko znanstvenih radova s visokim čimbenikom odjeka. Dobitnica je i nekoliko priznanja i nagrada od čega treba istaknuti nedavnu nagradu Zaklade Sveučilišta u Rijeci u kategoriji mladi znanstvenik iz područja biomedicinskih i prirodnih znanosti za kalendarsku godinu 2020. Više o njenom radu možete saznati na http://portal.uniri.hr/portfelj/2131 te na http://capri.com.hr/about-paola-kucan.
Kako je sve krenulo?
Pa moj znanstveni put nije bio nimalo jasan i još uvijek postoje dani kada se pitam je li to to?! Za biologiju sam se zaintrigirala u srednjoj školi. Imala sam dvije vrlo inspirativne profesorice koje su me zagrijale za šire područje biologije, ali kao odličnu učenicu zapravo me je puno stvari zanimalo. Sve osim povijesti! Ipak, molekularna biologija je prevagnula kao odabir za studij. Po završetku studija bila sam malo razočarana jer sam shvatila da je posao mol. biologa obično nevidljiv, i doslovce jer većinu (s)tvari s kojima radim ne vidim ali i u smislu da su bilo kakvi rezultati istraživanja još godinama (ponekad nikada) nevidljivi stoga nemate neki osjećaj konačnog rezultata svog rada.
Posao u temeljnim znanostima je nerijetko deprimirajući, eksperimenti koji ne daju očekivane rezultate, stalni pritisak za publiciranje i jaka kompeticija, a istodobno zahtjeva puno truda, rada i vremena. Zato sam se podosta „tražila“ u znanosti. Ipak, mislim da sam konačno našla svoju nišu.
Rad u Centru za proteomiku Medicinskog fakulteta?
Zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji moga šefa prof. Jonjića sa znanstvenicima u Izraelu, od zaposlenja u Proteomici uključila sam se u kolaboracijske translacijske projekte koji zbilja idu u smjeru toga da će (možda već i za mog života) moći pomoći nekome. Protu-tumorska antitijela koja mi razvijamo u suradnji s njima su daleko odmakla u pretkliničkim istraživanjima i neka kreću ove godine u klinička ispitivanja na što smo izrazito ponosni! To daje jedno posebno zadovoljstvo u samoj pomisli da sam sudjelovala u nečemu što će možda stvarno „make a difference“. To je ona vodilja koja gura dalje i niša u kojoj se nadam ostati!
Posebno volim raditi na projektima koji uključuju suradnju sa klinikom jer tu još uvijek postoji određena odvojenost jednog od drugog, a mislim da je za nekakav općeniti napredak odnosno primjenjiva medicinska ili znanstvena postignuća važno da se razumijemo i surađujemo. Primjerice, u Hrvatskoj se provodi vrlo malo kliničkih ispitivanja i imam osjećaj da puno liječnika nije ni upućeno u „dostignuća“ imunoterapije ili nekih drugih pristupa koji su direktno potekli od bazičnih istraživanja, a mijenjaju živote pacijenata. Samo zajedničkim snagama to možemo promijeniti i to je nešto na čemu se nadam da ću imati prilike više raditi u budućnosti.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
U slobodno vrijeme pokušavam raditi stvari koje volim, a ima ih i previše. Volim putovati, osobito na kulturološki drugačije lokacije, kuhati i jesti, a obožavam šivati što sada najmanje stižem. Volim, kako bi moj prijatelj rekao „ugošćavati i okupljati prijatelje“, volim maškare i maškaranu Rijeku, volim brati gljive i šparoge, raditi domaće likere. Ipak, od kada sam postala majka, najveći dio slobodnog vremena se trudim posvetiti svojoj kćerkici koliko god vremena imam no uvijek imam osjećaj da ga nemam dovoljno za nju, ali to je valjda tako.
Volim vjerovati da Svemir ima plan za svakoga od nas i da nas dovede točno tamo gdje moramo biti, što ne mora u svakom trenutku biti ono što smo zamišljali, ali ne treba biti ni zauvijek. Biti će što bude, treba (na)učiti živjeti u sadašnjosti i uvijek biti i ostati Čovjek!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka
Prošlotjedna kolumna – Grad znanja: Kava, kolač, knjiga Lee Lazzarich
