Izv.prof.dr.sc. Dunja Anđić na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, nakon srednje škole odnosno tadašnjeg Centra za kadrove u odgoju i obrazovanju, a danas Riječke gimnazije, upisuje Pedagoški fakultet, smjer razredna nastava. Kao mlada učiteljica radila je u raznim osnovnim školama, a onda 2001. godine, na poziv prof.dr.sc. Vinke Uzelac, počela je raditi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Rijeci, dok od 2010. godine radi na Učiteljskom fakultetu, također u Rijeci. Od tada pa do danas, kao izvanredni profesor, predaje kolegije povezane s okolišem, održivim razvojem, te prirodom i društvom na studijima rani i predškolski odgoj i obrazovanje i integrirani preddiplomski i diplomski učiteljski studij. Sudjelovala je na brojnim projektima, konferencijama, edukacijama i usavršavanjima kao i u realizaciji nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata MZOS RH. Također, iz područja profesionalnog razvoja ističu se noviji projekti: HKO projekt Standardi kvalifikacija i unapređivanje kvalitete studijskih programa odgajatelja i učitelja (2015-2016); Profesionalni razvoj učitelja: status, ličnost i transverzalne kompetencije; istraživač suradnik; Sveučilište u Rijeci; 2014.-2018., Erasmus + MEHR (Modernisation, Education and Human Rights, 2016-2019), Dobrobit djece u prijelaznim životnim periodima: empirijska provjera ekološko-dinamičkog modela (Voditeljica projekta: izv. prof. dr. sc Sanja Tatalović Vorkapić) 2018-2021. i dr. Od 2014. godine članica je Povjerenstva za akademsko priznavanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija i razdoblja studija Sveučilišta u Rijeci u (drugom mandatnom razdoblju). Od 2015. godine članica je ispitnog povjerenstva za polaganje stručnih ispita učitelja u razrednoj nastavi u Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj i Istarskoj županiji za metodiku nastave prirode i društva imenovana od Agencije za odgoj i obrazovanje. Članica je Uredništva časopisa Učiteljskog fakulteta u Rijeci Odgojno-obrazovne teme i stalna recenzentica časopisa Journal of Sustainabilitv i Educational Science. Članica je Udruge za razvoj visokoga školstva “Universitas” te Hrvatskog pedagogijskog društva. Tijekom godina, obnašala je dužnosti voditeljice razlikovnog programa za upis na diplomsku razinu RPOO Učiteljskog fakulteta u Rijeci, ECTS koordinatorice, članice povjerenstava za razvoj studijskih programa pri Fakultetu, a od 2016. -2019. godine obnašala je funkciju šefice Katedre za metodike nastavnih predmeta prirodnih i društvenih znanosti Učiteljskog fakulteta u Rijeci. Koautorica je sveučilišnog udžbenika Djeca – odgoj i obrazovanje – održivi razvoj: u potrazi za novim perspektivama razvoja odgoja i obrazovanja djece za održivi razvoj (Uzelac, V, Lepičnik Vodopivec, J. i Anđić, D., 2015) namijenjenog studentima, odgajateljima i učiteljima.
Kako je sve krenulo?
Odrasla sam u Klani, mjestu 15-tak km udaljenom od Rijeke, maloj zelenoj dolini okruženoj livadama, šumama, brdima, gdje živim i danas. Od djetinjstva sam voljela prirodu, zahvaljujućim dugim šetnjama s mojim nonićem po Ganjgi, Klanjskoj Gradini, Gotovžu, tako da mi je ljubav prema prirodi dio života. Ljubav prema učenju i poučavanju razvila se zahvaljujući mojoj mami, učiteljici u školi, tako da se može reći da posjedujem tzv. „učiteljski gen“. Kasnije u životu, te su se moje dvije ljubavi spojile u znanstvenom radu, kada me je kao mladu učiteljicu u osnovnoj školi, na fakultet pozvala prof.dr.sc. Vinka Uzelac, moja draga mentorica i pedagoginja, koja se bavila upravo područjem odgoja i obrazovanja za okoliš i održivim razvojem. Ona me upoznala sa znanstvenim radom u tom području i omogućila mi da se razvijam profesionalno u tom smjeru, bila je moja mentorica na magisteriju i doktoratu, a u konačnici sam preuzela rad na svim njezinim kolegijima. Tako da su moje najveće potpore i uzori u odrastanju, ali i danas, moja obitelj, moj nono, moja mama i prof.dr.sc. Vinka Uzelac jer sam zahvaljujući svima njima uspjela spojiti ljubav prema prirodi, učenju i poučavanju te znanosti!
Održivi razvoj u vašoj domeni djelovanja!
Klimatske promjene i pitanje održivog razvoja nije nikada bilo tako aktualno, kao što je danas. U području pedagogije ta se problematika sagledava s raznih aspekata, odgojnih, obrazovnih, u području obiteljskog odgoja, ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, školskog, u inicijalnom obrazovanju i u području profesionalnog razvoja odgajatelja i učitelja. Osim toga, brojna istraživanja su ukazala da u posljednjih tridesetak godina postoji trend koji je sveprisutan, a to su urbani načini života i ograničenja suvremenog djetinjstva, te snažan i često negativan utjecaj medija i digitalnih tehnologija na optimalan rast i razvoj djece. To se posebice ogleda u socioemocionalnom razvoju djece (anksioznosti, apatiji, depresiji), motoričkom razvoju (pretilosti, motoričkim nedostatcima), kognitivnom razvoju, ponašanjima i sl. Jedan od uzroka takvih problema jest, a kako ga definira R.Louv 2005. u svojoj knjizi „Posljednje dijete u šumi“, društveni poremećaj, odnosno poremećaj nedostataka ili odsustvo povezivanja s prirodom i okolišem. Sveprisutna tzv. „kultura straha“ roditelja i karakteristike „modernog djetinjstva“ u kojima djeca provode „sjedilački način života“ i ne borave na vanjskim prostorima i prirodi, dovela je do brojnih razvojnih, zdravstvenih i odgojnih problema djece. Ti problemi su usko povezani s korištenjem digitalnih tehnologija i organizacijom slobodnog vremena djece u obitelji i školi, ali i s razvojem prirodoznanstvene pismenosti i odgojem i obrazovanjem za održivi razvoj. Bitno je naglasiti da pojam povezanosti s prirodom podrazumijeva doživljaj prirode i empatiju prema okolišu, okolišnim pitanjima i prirodninama, a time i održivim razvojem. Empatija, suosjećanje, a kasnije istraživačke aktivnosti, posebice se razvijaju u ranom, predškolskom i osnovnoškolskom periodu života djeteta, i ključni su za poticanje značajnije povezanosti s prirodom. Povezanost s prirodom je pretpostavka razvoja ekološke osviještenosti, razvoja pozitivnih stavova, uvjerenja, vrijednosti, ekološke kulture odnosno ekološke pismenosti i Održivog JA te u konačnici održivijih načina ponašanja. Povezanost s prirodom, kao emotivni, ali i kognitivni aspekt, ovisno o tumačenju, nastao je u području ekopsihologije, ali ima značajan pedagogijski impact, odnosno utjecaj na odgoj i obrazovanje. Kako se opetovano ističe u literaturi i brojnim istraživanjima, te novim SDG 2030 (Sustainable Developmental Goals) odgoj i obrazovanje su ključni u postizanju ciljeva održivog razvoja. Istraživanje i pokušaj sagledavanja, kako i na koji način, odgovoriti na te izazove u praksi rada škola, kako unaprijediti korištenje digitalnih tehnologija na jedan pozitivan, konstruktivan i poticajan način te kvalitetnije organizirati slobodno vrijeme djece školske dobi u obitelji i školi, a u svrhu poticanja značajnije povezanosti s prirodom, jest ključno pitanje koje se tiče, ne samo obitelji, nego i škole. Stoga je taj interdisciplinaran problem izuzetno aktualan i dosada nije bio istraživan u Hrvatskoj. To je bila temeljna ideja nastanka i provedbe sveučilišnog projekta UNIRI Plus 2018 „Povezanost s prirodom, organizacija slobodnog vremena učenika rane školske dobi i digitalne tehnologije“ čija sam trenutno voditeljica. Iznimno je zadovoljstvo rada na projektu, koji je startao evo početkom ove godine, što su članovi mog tima kolege s fakulteta izv.prof.dr.sc.Petra Pejić Papak, doc.dr.sc. Jasminka Mezak i asistentica Antonija Ćurić. Sam projekt, osim što je interdisciplinaran je i bilateralan, jer su članovi tima i kolegice s Pedagoškog fakulteta u Ljubljani iz Slovenije. Taj projekt mi je iznimno važan i jako se veselim njegovoj realizaciji u iduće tri godine. Osim, njega aktivna sam još u jednom projektu kolegice S.Tatalović Vorkapić te Hko projektu na kojem je naš Fakultet partner.
Često u radovima citiram talijanskog pedagoga Luciana Corradinija, i njegovu knjigu „La scuola e i giovani verso il 2000“ (1986). Corradini ističe da su ekologija, mir, prava i vrijednost škole, istodobno i tradicionalne i suvremene teme, ali prije svega to su teme koji rađaju ideale, univerzalne, globalne, logične, nalaze se iznad svega, a škola je mjesto na kojem se o njima educira, djecu i mlade ljude. Za njega, poput mene, odgoj i škola su imperativi u suočavanju s novim milenijem i njegovim izazovima jer »u konačnoj analizi svijet neće spasiti ni sušta znanost, ni politika, ni tehnologija već odgoj, a …u odgoju leži ključ ili neki drugi način za spas čovječanstva!«. (Coraddini, 1986, p.11-12, p.51).
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Petra Sporčić
Hvala slastičarnica Cacao
