Znanstvenica rodom iz Novog Vinodolskog, nakon opće gimnazije Dr. Antuna Barca u Crikvenici upisuje Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Područje njezinog znanstvenog rada je istraživanje geotehničkih značajki materijala, procjena hazarda i rizika klizanja, istraživanje mehanizama nestabilnosti na kontaktu krša i fliša, numeričko modeliranje klizišta, utjecaj klimatskih promjena na njihovu pojavu, ranjivost i pojave nestabilnosti obalnih područja, te odroni i zaštita od odrona. Danas radi kao docentica na Građevinskom fakultetu, na Katedri za geotehniku. Svoje nastavne i znanstvene sposobnosti usavršavala je na brojnim edukacijama. Sudjelovala je u na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim skupovima, predavanjima u inozemstvu, stručnim projektima sanacija klizišta, stijenskih pokosa i osiguranja građevnih jama, te velikom broju međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata.
Završila je međunarodnu školu za procjenu i ublažavanje rizika klizanja LARAM ”LAndslide Risk Assessment and Mitigation” pri Sveučilištu u Salernu, a dva mjeseca je provela na usavršavanju i istraživanju klizišta na japanskim sveučilištima uključujući Niigata University, Tohoku Gakuin University, Kyoto University i Shizuoka University. Više o njenom znanstvenom radu možemo saznati na ResearchGate profilu https://www.researchgate.net/profile/Sanja_Dugonjic_Jovancevic!
Kako je sve krenulo?
Nisam cijeli život znala da želim biti znanstvenica. Moji roditelji su mi bili stalna i vjerna podrška. Puštali su me da biram svoj put i nekako su mi vjerovali u tome. U gimnaziji sam zavoljela jezike, pa sam mislila da je to moj slijedeći korak, jezici i povijest umjetnosti. Možda su to bili dani moje najveće kreativnosti, kada sam i pisala. Međutim, oduvijek sam voljela matematiku, to nisam nikad učila. Nakon gimnazije sam čak pisala prijemni na PMF-u u Zagrebu. Imala sam sreću da se među svim željama iskristalizirala moja ideja iz osnovne škole, da ću se baviti arhitekturom ili građevinarstvom. Do upisa studija mi je postalo jasno da je to ipak najjači poziv od svih i da će to biti moj put. Ipak, i dalje nisam znala da želim postati znanstvenica, zamišljala sam se u projektnom uredu ili na gradilištu. Trenutak koji je sve promijenio bio je poziv mog budućeg mentora, profesora Arbanasa, da dođem na poslijediplomski studij i da surađujemo. Od diplomskog rada na dalje, on je bio moja potpora, voditelj i mentor u pravom smislu te riječi.
Tvoj znanstevno nastavni rad?
U jednom trenutku studija zainteresirala su me klizišta. Iz toga je proizašao i moj doktorski rad vezan uz hazard klizanja u flišu i moje usavršavanje u Japanu u sklopu projekta Risk identification and land-use planning for disaster mitigation of landslides and floods in Croatia, a i svi znanstvenoistraživački projekti na kojima sam sudjelovala i sudjelujem danas. Moja starija kćer je u vrtiću napisala „Moja mama po svuda vidi klizišta!“. Tada mi je postalo jasno koliko sam u tome, kada i petogodišnje dijete to shvaća. Volim svoj posao jer je dinamičan, drugačiji svaki dan, jer radim s mladim ljudima punim ideja, pametnim, a i onim starijim, iskusnim. Dosta često putujem na kongrese i imam priliku upoznati druge kulture, nove ljude, buduće kolege. Tako da često imam priliku naći novu inspiraciju i novu svježinu. Najzanimljiviji je onaj putopis iz Japana, gdje sam prošla cijeli Honshu i Shikoku, oduševljena njihovom kulturom, gostoljubivošću i tehnološkim dostignućima. To je bila radna i privatna pustolovina puna egzotične hrane i stvari koje nisam nikad vidjela. Volim tu kombinaciju rada sa studentima, znanstvenog rada i rada u struci. Daje mi osjećaj da svaki tjedan radim neki drugi posao. A tu su i ljudi s kojima radiš, drago mi je da sam imala priliku raditi s dobrim ljudima, dobrim znanstvenicima, koji su i mene usmjeravali cijelo ovo vrijeme i nerazdvojan su dio mog rada. Veseli me kada se svi nađemo na kavi, prođemo poslovne obaveze, prođemo kroz planove i događanja i onda se bacimo na posao. Sretna sam biti dijelom Građevinskog fakulteta koji svakim danom raste i razvija se, mijenja se u skladu s trendovima, ali i zahtjevima visokih učilišta. Puno se ulaže u budućnost, u sustav kvalitete, rad sa studentima, uključivanje novih nastavnih metoda, u infrastrukturu koja nam je potrebna za razvoj i bolji standard studentskog života. Sveučilište u Rijeci je sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj opremilo tri centra i pet laboratorija na Građevinskom fakultetu. Sve nam to otvara mogućnosti razvoja u znanstvenom radu i studijskim programima, te interdisciplinarnom povezivanju sastavnica međusobno, ali i međunarodnog povezivanja s institucijama izvan Hrvatske. Nedavno sam prihvatila posao prodekanice za znanstvenoistraživački rad i međunarodnu suradnju. To je moj novi izazov, koji zahtijeva puno više vremena, ali mi predstavlja zadovoljstvo, jer na neki način mogu aktivnije sudjelovati u razvoju naše institucije. Naravno da u tome leži i velika odgovornost, iako mislim da je djelovanje svakog našeg nastavnika važna karika u razvoju fakulteta. Mogu reći da ću se u nekoj bližoj budućnosti više posvećivati radu u upravi fakulteta, međutim vjerujem da je nastojanje da radim više i bolje isto ono koje me vodi cijeli život.
Tvoje slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme je u ovom poslu teško jednoznačno odrediti. Ali to je ono vrijeme kada sam posvećena obitelji, gotovo isključivo obitelji, posebno ovih dana kada puno više radim. Obožavam vikend doručke kada smo svi za stolom i nigdje nam se ne žuri. To ako ne moram, ne želim propustiti. Obitelj je moj centar u kojem pronalazim ravnotežu za nove izazove. Moja Vita je krenula ove godine u školu, a Ema u vrtić. Kada me one zagrle, na kraju radnog dana, kreće neki drugi dio dana i sretna sam kada ga uspijem odvojiti i mislima od obaveza. Suprug je jednako opterećen poslom i obavezama kod kuće kao i ja, pa pokušavamo, kad uspijemo, naći vremena samo za nas. Volimo prošetati, otputovati negdje nekoliko dana, da promijenimo ritam. Volimo skijati, a organiziramo se da uspijemo ubaciti svaki tjedan neko vježbanje, trčanje ili plivanje. Trčanje je moja velika inspiracija, meditacija u pokretu! Polako se zbog manje ozljede koljena vraćam u tenisice. Kad stignem, trčim sa svojim Torpedo Runnersima, a kada je gužva otrčim sama po kvartu. Osjećaj nakon trčanja je nevjerojatan, ali to mogu znati samo oni koji su prešli granicu napora i došli do dijela kad uživaš u tom ritmu, a noge idu same. Imam hrpu knjiga koje čekaju godišnji. Volim psihologiju i čitam kad god imam malo slobodnog vremena. Obožavam otići na tržnicu i u park sa svojim curama. Kada to uspijemo redovito, znam da je sve u redu. Jako se trudimo naći vremena i za svoje roditelje, nećake, sestru, brata, prijatelje… To mi također daje osjećaj da smo na pravom putu, iako moram priznati da je teško i da me ponekad peče savjest što ne stižem puno više. Voljela bih imati više vremena za sve te stvari koje me ispunjavaju i čekaju svoj trenutak.
Vjerujem da, ako nešto jako želiš da ćeš to i ostvariti i to pokušavam naučiti svoju djecu. Važno je vjerovati da se sve dobro što činiš vrati u nekom svom obliku koji ti je možda sada nevidljiv i nepoznat, da se svaki uloženi trud ipak prepoznaje. Treba u svakom danu pronaći trenutak, dva ili sat koji će te vratiti u tvoj centar ravnoteže, tebi samom i onda možeš sve. Ovo drugo me naučio moj Marko.
Treba se uvijek truditi ići naprijed i vjerovati svom unutarnjem glasu, ne dopustiti nikome da ga utiša, ne bojati se reći svoje mišljenje i ostati dobar čovjek u svemu tome!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Petra Sporčić
Hvala slastičarnica Cacao
