Iva Niemčić rođena je u Zagrebu gdje se i školovala. Diplomirala je 1997. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dvopredmetni studij etnologije i češkog jezika i književnosti. Zatim nastavlja poslijediplomski studij etnologije i kulturne antropologije na istom fakultetu, kojeg završava 2002. godine obranom magistarskog rada s temom “Ples i rod u lastovskom pokladu”. Potom 2007. godine brani i doktorsku disertaciju pod naslovom “Ples i rod” te stječe zvanje doktora znanosti etnologije i kulturne antropologije. Od 1998. godine zaposlena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu prvo u statusu znanstvene novakinje, a od 2010. u zvanju znanstvene suradnice. Od 2011. do 2014. obavljala je dužnosti pomoćnice ravnatelja, a u proljeće 2019. imenovana je ravnateljicom Instituta. Sudjelovala je na tridesetak domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova i objavila dvadeset i sedam znanstvenih radova na hrvatskom i engleskom jeziku u stručnim časopisima, tematskom zbornicima ili kao poglavlja u knjigama, te niz prikaza, osvrta i stručnih ekspertiza u raznim publikacijama. Jednako tako sudjelovala je u organizaciji četiri velike ICTM-ove konferencije i četiri međunarodna simpozija Anatomije otoka. Ko-urednica je međunarodne bibliografije plesnih istraživanja članova etnomuzikološko-etnokoreološkog udruženja International Council for Traditional Music (ICTM) i njegove Studijske skupine za etnokoreologiju (2003). Godine 2011. objavila je autorsku knjigu Lastovski poklad: plesno-etnološka studija. Dugogodišnja je članica stručne komisije Smotre folklornih amatera grada Zagreba i selektorica za folklorni amaterizam pri Saboru kulture. Članica je Hrvatskog etnološkog društva (HED), International Council for Traditional Music (ICTM) te dviju studijskih skupina (ICTM Study Group on Ethnochoreology, ICTM Study Group for Music and Dance in Southeastern Europe). Više o Ivi i i njezinome radu na Institutu više možete saznati na www.ief.hr.
Kako je sve krenulo?
Krenulo je potpuno neplanirano i bez ikakvog predumišljanja da ću se ja u životu baviti plesom. Budući da nisam bila sportski tip, a nužna mi je bila neka tjelesna aktivnost za razvoj i koordinaciju pokreta, mama me kao osmogodišnju djevojčicu upisala na balet. I od tada pa sve do kraja školovanja svoje slobodno vrijeme sam provodila po plesnim dvoranama, budila, otkrivala i unaprjeđivala svoje plesno tijelo. Paralelno sam u školi bila odlična učenica i to matematički tip pa su svi mislili da će me ti prirodni predmeti odrediti. No spletom okolnosti sam dalje nastavila plešući kroz život i tako stigla do smjera etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu. Još dok sam studirala počela sam volonterski raditi u Institutu za etnologiju i folkloristiku upravo na plesnim bazama podataka. Kada sam diplomirala, u Institutu su baš tražili etnologa koji ima plesnog iskustva i nastavio bi se znanstveno baviti istraživanjima plesa. I ja sam bila ta, u tom trenutku bez konkurencije. I tako su uz formalno obrazovanje, zapravo moja neformalna plesna iskustva i plesne škole odredile i usmjerile moju profesionalnu istraživačku znatiželju upravo na područje etnokoreologije. Plesne dvorane sam zamijenila terenskim istraživanjima, pozornice sam zamijenila mjestima u publici, plesačica više nisam, ali o plesu razmišljam, pišem, govorim, istražujem ga i pomno pratim.
Tvoj rad na institutu!
U Institutu radim već 22 godine, počela sam kao znanstvena novakinja koja je trebala najprije magistrirati pa potom doktorirati da bi me zaposlili na neodređeno vrijeme kao znanstvenu suradnicu. Sve tajne svog znanstveno istraživačkog posla sam stekla u Institutu provodeći brojna terenska istraživanja s iskusnijim kolegama u početku, potom u sudjelovanjima i organizaciji mnogih međunarodnih znanstvenih konferencija, a iskustva sam stjecala i kao članica strukovnih udruženja i upravljačkih tijela. Velika je sreća i prednost kada se bavite poslom koji volite i s temama koje su po sebi lijepe i vesele kao što su to glazba i ples. Zanimljivo je kako ljudi jednostavno i s lakoćom plešu, po malim mjestima s plesom i za ples žive, glazba i ples prate sve važnije životne događaje i kalendarska zbivanja, ali teško govore o plesu. Ples je tjelesan i spontan, a ne verbalan. Upravo zato je naša glavna metoda istraživanja, a meni ujedno i najdraža, sudjelovanje s promatranjem. Zadatak poslije nije nimalo lak jer taj doživljeni umjetnički tjelesni trenutak uz kontekst cijelog zbivanja treba vješto pretočiti u riječi na papiru. Prva terenska istraživanja su mi bila na otoku Korčuli, ples korčulanskih kumpanija i moreška i na otoku Lastovu, lastovski poklad. Kako se otoku Lastovu i njegovom pokladu stalno vraćam, svaki puta otkrivajući neki novi detalj, prateći sve mijene u običaju u posljednjih dvadesetak godina koliko i sama svjedočim svojim sudjelovanjem, brojni Lastovci koji su mi u početku bili samo sugovornici, postali su mi i prijatelji. I to je još jedna ljepota mog posla! U Zagrebu je moju istraživačku znatiželju zagolicao profesionalni ansambl Lado kojeg sad već trideset godina vjerno pratim, u početku samo kao dio publike, a danas i profesionalno.
A kada nisi u institutu…
Nakon kave budilice, prvi jutarnji sat provodim u šetnji sa svojom psicom Atom i to mi je najdraži početak dana. Ponekad i popodne uspijem ukrasti sat vremena za šetnju kad namirim sve majčinske i kućanske obaveze. Iako već dugo ne plešem, dvorana, treninga i tijela se nisam mogla odreći tako da redovito idem na grupne treninge snage. Redovito vježbanje osim što me relaksira i pomaže u vječnoj ženskoj borbi s kilogramima, istovremeno bistri um i ubrzava misli. Mislim da onaj tko se jednom zarazio tjelesnim aktivnostima i otkrio sve blagodati, više ne odustaje. Majka sam i dviju djevojčica, tinejdžerica i to je najveći izazov u mom životu. Za majčinstvo te nitko i nište ne može pripremiti, život se uči u hodu. Ponekad se pitam jel ja učim njih ili učim od njih, tanka je ta linija razgraničenja.
Treba se usuditi, treba živjeti punim plućima i otvorenog srca, treba zakoračiti pa što bude! Strah je paralizirajući i ništa dobro ne donosi. Iako sam vrlo realna i racionalna osoba, kroz život me u ključnim trenucima uvijek vodio neki unutarnji osjećaj, intuicija. I to je nepogrešivo, iako se na prvu često ne čini tako.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Karim Kurtović
Hvala cafe Gymnasium