Emina Kovačić Ahmetović po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Rođena je Varaždinka gdje nakon završene Gospodarske škole smjer poslovna ekonomija upisuje Edukacijsko rehabilitacijski fakultet u Zagrebu. Trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij Pedagogije na Sveučilištu u Rijeci. Radi kao učitelj edukacijski rehabilitator u centru za odgoj i obrazovanje u Varaždinu te je donedavno bila predsjednica Udruge za ranu intervenciju Varaždinske županije. Vlasnica je obrta za edukacijsku podršku i savjetovanje „Čarobno drvo“. Stekla je brojne dodatne edukacije iz polja edukacijske rehabilitacije te sudjelovala u brojnim projektima. Najdraži projekti su upravo oni koji su vezani za samu djecu i njihove obitelji. Aktivno je sudjelovala na brojnim znanstvenim kongresima i simpozijima.
Kako je sve krenulo?
Još kao malena djevojčica znala sam da želim biti učiteljica. Moje igre uvijek su uključivale kreativne zadatke za stolom. U nižim razredima osnovne škole znala sam učiti gradivo na način da bi se igrala učiteljice. Kako sam odrastala sve veći interes pokazivala sam za pomagačka zanimanja. Kroz srednju školu imala sam prilike susresti dječaka s autizmom te sudjelovati u životu njegove obitelji. Za mene je to bilo neprocjenjivo iskustvo i odluka je pala. Upisala sam edukacijsku rehabilitaciju. Tijekom školovanja imala sam se prilike susresti sa djecom s različitim potrebama, a najviše sam se pronašla u radu s djecom s ADHD -om. Kasnije sam kroz individualan rad u udruzi upoznala brojne obitelji i djecu koja se bore s ovim poremećajem kao i preprekama na koje nailaze.
Tu se javio istraživački interes ?
Uvidjela sam koliko je još uvijek premalo pobuđena svijest javnosti o ovom poremećaju (i svima drugima naravno). Tu smo došli do ključnog pojma, a to je suradnja i podrška: suradnja obitelji, suradnja stručnjaka, suradnja liječnika, suradnja vrtića, suradnja škola. Uviđajući prepreke na koje nailaze ova djeca, ali i njihove obitelji i kasnije učitelji u školama pojavio se u meni interes upravo za istraživanje ovog područja. Tako me put odveo na doktorski studij pedagogije gdje sam usmjerila svoj znanstveni interes u strategije rada s djecom s ADHD-om. ADHD je jedan od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. Uzrok poremećaja još nije otkriven, ali mu mogu doprinijeti nepovoljni okolinski čimbenici, utjecaj nasljeđa i različite promjene u funkcioniranju mozga. Valja naglasiti da se ovaj poremećaj ne liječi, ali različitim metodama i strategijama možemo smanjiti simptome te omogućiti nesmetano funkcioniranje u svakodnevnom životu ove djece. Kada govorimo o simptomima važno je da se jave prije šeste godine i da se pojavljuju u različitim sredinama (znači i u domu i kod prijatelja, u vrtiću). Neki od simptoma su: loša koordinacija, česti padovi, djeca se često sudaraju, ustaju s mjesta, aktivnosti koje su im od interesa mogu raditi satima (npr. igrati igricu ili slagati lego kocke), a neke svakodnevne aktivnosti ne mogu odraditi , ne mogu čekati u redu, brzo odustaju od aktivnosti koje im nisu od interesa, „lutaju mislima“… Procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj 3 – 5 % školske djece ima neki oblik ADHD-a dok su kod čak 20 % njih prepoznata ponašanja tipična za poremećaj pažnje. Ova djeca se nekako i provlače kroz predškolsku dob, ali polaskom u školu ukoliko nemaju adekvatnu podršku problemi se množe. Upravo su učitelji nosioci samog odgojno obrazovnog procesa i u svakodnevnom kontaktu s učenicima te i oni trebaju podrške i strategije nošenja sa izazovima ovog poremećaja. Istraživanje koje sam provela u suradnji sa svojom mentoricom izv. prof.dr.sc. Natašom Vlah govori nam o važnosti dodatnih edukacija kao i osuvremenjivanje studijskih kurikuluma. Od neprocjenjive je važnosti i cjeloživotno obrazovanje učitelja posebno u području strategija poučavanja učenika s poremećajem pažnje.
Osim istraživanja usmjerenih na strategije rada s djecom s poremećajem pažnje Vaš je istraživački opus usmjeren i na kvalitetu života ?
Upravo tako. Znamo da je obitelj temelj svega. Kada se u obitelji pojavi dijete s nekom teškoćom to je za roditelje vrlo stresno razdoblje. Roditelji naravno imaju određena očekivanja i zapravo saznanje da s djetetom nešto nije u redu je jedan od najstresnijih događaja za roditelje. Kod roditelja se javlja osjećaj krivnje, frustracije, preispitivanja te se javlja tzv. faza žalovanja. Važno je da u toj fazi roditelji imaju dovoljno podrške i da se informiraju jer upravo su oni nositelji daljnjeg procesa. U suradnji s dragom kolegicom dr.sc. Lejlom Osmančević Katkić provela sam nekoliko istraživanja usmjerenih na roditeljski stres i kvalitetu života obitelji djece s teškoćama u razvoju. Jedno od istraživanja pokazalo da je važno skrenuti više pažnje na važnost bračnog odnosa u obiteljima djece s teškoćama. Također su istraživanja pokazala da majke općenito nisu zadovoljne kvalitetom života, da imaju nedostatnu potporu zajednice i da se najčešće nemaju kome obratiti za pomoć. To su nam zaista veliki pokazatelji za važne promjene i važnost pružanja podrške obiteljima jer kao što sam rekla obitelj je temelj svega. Istraživanja su pokazala da se kroz dvadesetak dnevnih aktivnosti samo u prvoj godini djetetova života ostvari oko 40 000 prilika da dijete uči . Ovo nam je dovoljan podatak koliko je obitelj važna i koliko trebamo ulagati u podršku svakoj obitelji, a posebno obiteljima gdje se javilo dijete s nekom teškoćom, bilo da je to ADHD ili neka druga teškoća. 8 8
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?
Iako je slobodnog vremena malo, nastojim ga iskoristiti na najbolji mogući način. Šetnje u šumi ili vrijeme na planini prava su hrana za sva osjetila. Aktivno se bavim jogom te volim voziti bicikl. Vrijeme sa obitelji, suprugom i prijateljima vrijeme je koje je provedeno na najbolji mogući način.
Koja je vaša misao vodilja?
„Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti“ (Ivo Andrić)
Često se u životu bojimo i razmišljamo stalno o nečem, radimo unaprijed projekcije. Izgubimo vrijeme i stvorimo si strahove i negativnu energiju umjesto da iskoristimo ovaj trenutak sada. Nitko ne zna što ga sutra čeka. Niti ćemo svojim razmišljanjem išta promijeniti. Ne možemo mijenjati ni prošlost niti posebno utjecati na budućnost. Ali, itekako možemo utjecati na sadašnji trenutak. I iskoristiti ga najbolje što možemo. Vjerujući u sebe, naravno. Živeći ovdje i sada. Dobro je pogriješiti i zbog toga se ne trebamo kriviti jer samo to je znak da smo pokušali. A iz svakog pokušaja naučimo nešto novo.
„Neće biti sretan mnogo tko na sreću gleda strogo, tko je mjeri sa svih strana i nalazi sreći mana. Ovu hoće, ovu neće – tu ne može biti sreće.
Nekom zavist mira ne da svoju sreću i ne gleda.
Svoju sreću ne uzima jer je drugi više ima. Tuđu hoće svoju neće – tu ne može biti sreće.
Ima jedna mudrost stara: i za sreću treba dara, sretan čovjek – sreću stvara!“
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala: Studentski centar Rijeka
