Jelena Roganović je osnovnu školu, opću gimnaziju i medicinski fakultet završila u Rijeci. Već za vrijeme studija bavila se istraživačkim radom, kao demonstrator na farmakologiji sudjelovala u obrazovnom procesu, aktivno učestvovala na studentskim kongresima medicine i na međunarodnim razmjenama studenata. Rado ističe da ju je u znanstveno-istraživački svijet uveo prof.dr.sc. Ante Simonić. Diplomirala je prva u generaciji i dobila Sveučilišnu nagradu za najboljeg studenta Medicinskog fakulteta u Rijeci. Završila je dva poslijediplomska studija: “Opća patofiziologija” i “Medicina razvojne dobi”. Magistarski rad pod naslovom “Uloga kolinergijske neurotransmisije u hipotalamusu u regulaciji tjelesne temperature kod štakora” obranila na Medicinskom fakultetu u Rijeci 1985. godine. Od 1985. godine zaposlena je u Klinici za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra u Rijeci. Specijalistički ispit iz pedijatrije položila je u Rijeci 1990. godine, nakon čega se bavi pedijatrijskom hematologijom i onkologijom. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Genetski čimbenici u onkogenezi razvojne dobi” obranila je 1997. godine na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Godine 2002. priznat joj je naziv primarijus, a 2003. uža specijalnost iz pedijatrijske hematologije i onkologije. Godine 2002. godine izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Katedri za pedijatriju Medicinskog fakulteta u Rijeci, 2005. za izvanrednog profesora, 2009. u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, 2010. za redovitog profesora i 2015. za redovitog profesora u trajnom zvanju.
Usavršavala se u mnogim znanstvenim i stručnim institucijama u zemlji i inozemstvu, a posebno ističe stipendiju i studijsku godinu na Sveučilištu u Padovi. Aktivno je učestvovala u desetak domaćih i inozemnih znanstveno istraživačkih projekata. Kontinuirano publicira nastavne tekstove te znanstvene i stručne radove u indeksiranim časopisima. Recenzent je nekoliko sveučilišnih udžbenika i priručnika te više od 50 domaćih i inozemnih znanstvenih i stručnih časopisa. Niz godina je pozvani predavač na brojnim domaćim i međunarodnim skupovima. Član je dvadesetak domaćih i međunarodnih stručnih društava od kojih u nekoliko sudjeluje u izvršnim funkcijama. Također je član nekoliko radnih skupina i povjerenstava Ministarstva zdravstva – Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za rijetke bolesti, Povjerenstva za izradu i praćenje Nacionalnog plana protiv raka te Povjerenstva za pedijatrijsku onkologiju.
Javni je djelatnik u promociji i širenju struke te humanizaciji bolničkog liječenja. Aktivno surađuje s udrugama roditelja i pacijenata. Za svoj rad primila je više priznanja i nagrada, među kojima Godišnju nagradu Grada Rijeke 2012. godine za primjenu holističkog pristupa u liječenju djece te povezivanje znanosti, kulture, zdravstva i neprofitnog sektora na dobrobit zajednice. Ističe nagradu Zaklade Sveučilišta u Rijeci za ak. godinu 2012./2013. za biomedicinske i biotehničke znanosti, nagrade „Najdoktor“ za 2015, 2016, 2017, 2018, 2019. i 2020. godinu te Priznanje Hrvatskog pokreta za prava pacijenata za doprinos razvoju kulture poštovanja i promicanja prava pacijenata. Od 2006. godine pročelnica je Odjela za hematologiju i onkologiju Klinike za pedijatriju. Značajno je poboljšala rezultate liječenja djece s malignim bolestima i ponosno naglašava da je riječka dječja onkologija od 2019. godine u Europskoj referentnoj mreži pedijatrijskih onkoloških centara. Upravo njenim dugogodišnji zalaganjem onkologija je 2012. godine preseljena u potpuno obnovljen i suvremeno opremljen prostor čime su bitno poboljšani uvjeti liječenja djece s malignim bolestima. Trenutno obnaša dužnost pročelnice Zavoda za hematologiju, onkologiju i kliničku genetiku, predstojnice Klinike za pedijatriju KBC Rijeka i pročelnice Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Kako je sve krenulo?
Kao gimnazijalka sam prvenstveno razmišljala o studiju filozofije i logike na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Pod utjecajem roditelja trebalo je izabrati u Rijeci fakultet „u slučaju da se ne uspijem upisati u Zagrebu“. U mom gradu je najbliža mojim željama bila medicina. Nakon što sam postigla prvo mjesto na klasifikacijskom ispitu, bila sam uvjerena da je baš medicina studij za mene, a i danas mislim da to nije bila slučajnost. Tijekom studija medicine maštala sam da ću kada postanem liječnik sudjelovati u humanitarnom projektu „Liječnici bez granica“ i pružati pomoć siromašnoj i gladnoj djeci u Južnoj Africi. Ostala sam u Rijeci i specijalizirala pedijatriju. Nakon položenog specijalističkog ispita iz pedijatrije upućena sam na tromjesečnu edukaciju iz onkologije u Zagreb. Nedugo nakon toga dobila sam stipendiju Sveučilišta u Padovi za molekularna istraživanja raka, a boravak sam iskoristila i za stručni rad u padovanskoj klinici za dječju onkologiju. Ovaj spoj istraživačkog i kliničkog rada dao je pečat mom kasnijem profesionalnom životu. Povratak u Rijeku bio je izazov za promjene i poboljšanja. Sretna sam što sam u tome uspjela.
Vaš rad danas
Pedijatrijska onkologija je okosnica mog rada. To je izuzetno kompleksna i zahtjevna struka, ali i jedna od najuspješnijih priča u povijesti suvremene medicine. Pred pet decenija je stopa izlječenja djece s malignim bolestima bila manja od 10%, a danas je više od 80%. Osim toga, sve se više pažnje posvećuje kvaliteti života bolesne djece i kasnim posljedicama liječenja. Nova saznanja o dječjem raku, novi lijekovi i protokoli liječenja zahtijevaju od nas liječnika stalno učenje i povezivanje s europskim mrežama profesionalaca. Više od deset godina sam angažirana u raznim europskim stručnim organizacijama. Navest ću samo značajnije aktivnosti. U Internacionalnoj grupi za liječenje pedijatrijskih leukemija i limfoma (International BFM Study Group) sam članica Odbora za praćenje ranih i kasnih posljedica terapije. Kao član Europske grupe za pedijatrijsku onkologiju (SIOPE – European Society for Paediatric Oncology) bila sam suradnica u nedavno završenom trogodišnjem europskom projektu kojem je cilj omogućiti svoj djeci s malignim bolestima u Europi jednaku onkološku skrb. Poznato je, naime, da je preživljenje djece s malignim bolestima u zemljama Istočne Europe 10 do 20% niže od onog u zemljama Zapadne Europe. Nadalje, članica sam Izvršnog odbora PanCare organizacije, multidisciplinarne paneuropske mreže profesionalaca koja se bavi kasnim posljedicama antitumorskog liječenja i kojoj je primarni cilj omogućiti svakoj osobi u Europi koja je liječena u djetinjstvu zbog maligne bolesti optimalnu dugotrajnu skrb. Procjenjuje se da u Europi živi između 300.000 i 500.000 osoba koje su u mladoj dobi liječene od raka. Danas znamo da 60% preživjelih ima najmanje jedan kronični zdravstveni problem, a 30% ima ozbiljne dugotrajne posljedice. Trenutno u okviru PanCare-a provodimo istraživanje o utjecaju Covid 19 pandemije na preživjele osobe. Članica sam i Izvršnog odbora EXPERT grupe – Europske kooperativne grupe za rijetke tumore u djece i adolescenata. Intenzivno privodimo kraju trogodišnji projekt financiran od Trećeg zdravstvenog programa Europske unije PARTNER (Paediatric Rare Tumours Network – European Registry Project, 2017 – 2020). Od 2019. godine radim u još jednom europskom projektu – EuNet-INNOCHRON – koji istražuje benigni poremećaj krvi, kroničnu neutropeniju, u djece i odraslih. Lista mojih aktivnosti je puno dulja, ali je dobar osjećaj družiti se s kolegama koji slično razmišljaju i koji ulažu znanje i energiju u globalni napredak liječenja djece i adolescenata s krvnim i malignim bolestima. Još je bolji osjećaj kada se Vaš glas sluša i poštuje na europskom nivou, a rezultati se postižu i nižu.
Vaše slobodno vrijeme
Imam vrlo malo slobodnog vremena i ono mi zvuči poput luksuza. Zato ga nastojim kvalitetno iskoristiti, najčešće s obitelji. Malo vremena provodim ispred televizora, a još manje na društvenim mrežama. Barem jedan sat dnevno izdvojim za omiljenu šetnju sa svoja dva labradora. Sama uređujem vrt i okućnicu, redovita fizička aktivnost mi godi. Dio slobodnog vremena mi služi za završavanje nedovršenih privatnih obaveza. Slobodno vrijeme vikendom (a najčešće mi je jedan dan radan) provodim u druženju s prijateljima i boravku u prirodi. Volim čitati, pjevati, plesati, putovati, ali vremena za privatna putovanja je malo. Službena putovanja, a do lockdown-a sam putovala barem dva puta mjesečno, uvijek nastojim obogatiti sadržajima koji me vesele, poput posjete nekoj izložbi, muzeju ili kazališnoj predstavi. Na kraju dana se često upitam što sam i zašto radila i najčešće se osjećam ispunjeno.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
