Igor Prpić svoje osnovno i srednje obrazovanje te Medicinski fakultet završava u rodnom gradu Rijeci. Za vrijeme studija bavi se znanstveno istraživačkim radom te obrazovnim procesom na Fakultetu kao demonstrator, te aktivno prisustvuje kongresima studenata medicine. Stručno se usavršava kako u Hrvatskoj tako u inozemstvu (međunarodna razmjena studenata) te za svoje studentske aktivnosti prima nagrade Sveučilišta u Rijeci i Medicinskog fakulteta. Nakon diplomiranja upisuje poslijediplomski znanstveni studij iz Opće kliničke patofiziologije te brani magistarski rad “Prediktori ranog ishoda traume glave kod djece” (1992. godine, mentor: prof. M. Gazdik). Nakon diplomiranja te položenog stručnog ispita 1988., radi kao liječnik u inozemstvu. Diplomu doktora medicine nostrificira u Sveučilištu “La Sapienza” u Rimu, Italija, 1991., zapošljava se u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, Klinika za pedijatriju “Kantrida” 1992., a 1997. godine polaže Specijalistički ispit iz pedijatrije. Status specijalista uže specijalnosti iz neonatologije stječe 2007. godine, a drugu užu specijalizaciju iz područja dječje neurologije (neuropedijatrija) 2009. Završava još dva poslijediplomska studija – “Medicina razvojne dobi”, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te „Zdravstveni management“, smjer „Klinički management“ na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1998. brani doktorsku disertaciju “Spektralna analiza elektroencefalograma i evociranih moždanih potencijala kod rizične djece” (mentor: prof. E. Paučić-Kirinčić). Godine 2001. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta, 2005. u zvanje izvanrednog profesora, a godine 2008. u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, 2009. u redovitog profesora, a 2015. u redovitog profesora u trajnom zvanju na Katedri za pedijatriju. 2016. izabran je u redovitog člana Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. U dva mandata (2003.-2008. godina) obnaša dužnost Prodekana za poslovne odnose Medicinskog fakulteta u Rijeci. Koordinator je Panela za ocjenjivanje projektnih prijedloga Hrvatske zaklade za znanost u dva natječajna roka. Od 1997. do 2002. godine radi na Odjelu dječje neurologije Klinike za dječje bolesti «Kantrida» te u Ambulanti za dječju neurologiju i Ambulanti za djecu sa neurorizikom. Od 2002. do 2009. radi kao Pročelnik Odjela za neonatologiju Klinike za ginekologiju i porodništvo, KBC Rijeka — organizacijske promjene tokom prve dvije godine rada dovode do 50% pada perinatalnog mortaliteta djece rođene u Rijeci (sa 12‰ na 6‰), što se ističe kao najbolji rezultat u Hrvatskoj te među najboljim u svijetu. Od 2009. do 2012. predstojnik je Klinike za pedijatriju KBC-a Rijeka. Trenutno obnaša funkciju pročelnika Zavodu za neurologiju i dječju psihijatriju Klinike za Pedijatriju KBC-a Rijeka. Rad na Zavodu doveo je do revitalizacije i obnove naziva „Referentnog centra Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske za epilepsije i konvulzivne bolesti razvojne dobi“. Član je više znanstveno-stručnih domaćih i međunarodnih društava dok u ponekima sudjeluje u izvršnim funkcijama. Dopredsjednik je Hrvatske lige za epilepsiju te prisustvuje svim sastancima međunarodne Lige. Za svoje djelatnosti dobiva brojna priznanja i nagrade.
U projektnom razdoblju od 1999. do 2005. djeluje kao glavni istraživač na projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa „Epilepsija i poremećaji učenja“ te suradnik na projektu „Epidemiologija epilepsija razvojne dobi“. Ko-autor je (2007.-2010.) odobrenog projekta Europske banke i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi republike Hrvatske „Analitički centar Rijeka“ sa ciljem organiziranja sustavne skrbi za djecu sa neurorizikom te djecu s poteškoćama u razvoju. U projektnom razdoblju od 2008. – 2013. godine glavni je voditelj na znanstvenom projektu „Prospektivno praćenje neurorazvoja djece prenatalno izložene metil-živi“. Ko-voditelj je na međunarodnom FP6 projektu „Child development among residents in the Mediterranean coastal region of Italy, Slovenia, Croatia and Greece – the role of the environmental exposure to heavy metals“, do 2013. godine. Voditelj je projekta Sveučilišta u Rijeci koji se nastavlja na prethodna istraživanja uključenog u dva europska projekta “The CROME-LIFE project – Cross -Mediterranean Environment and Health Network” i EU 7th Framework Program – Health and Environment- wide Associations based on Large population Surveys (HEALS) – The Largest Research Project in Europe on Environment and Health, završen u lipnju 2019. Trenutno je voditelj projekta Sveučilišta u Rijeci – Dugoročni ishod djece prenatalno izložene metil – živi: genetski i okolišni čimbenici. Iz navedenog djelovanja proizašlo je pet doktorata znanosti od ukupno desetak mentorstva, oblikujući time novi znanstveni kadar. Ostali doktorati iz područja su dječje neurologije.
Kako je sve krenulo?
Bila bi neistina da kažem da sam oduvijek u životu želio biti liječnik, ili pedijatar. Naime, oduvijek su me interesirale prirodne znanosti; kao osnovnoškolac sudjelovao sam u svim natjecanjima biologije i kemije. Želja mi je bila studirati smjer koji se tada zvao „eksperimentalna biologija“ na PMF-u, što bi danas bilo nešto poput molekularne biologije. Shodno tome, upisao sam Sušačku gimnaziju, koja je u to doba reforme obrazovanja pripojena medicinskoj školi, što nisam ni znao kada sam upisivao srednju školu. Nakon dvije opće godine nastavio sam istu srednju školu, no to je bila Medicinska škola, smjer laboratorijskog tehničara, i dalje slijedeći ideju bavljenja istraživanjima i „laboratorijem“. No zbog obiteljske situacije i nemogućnosti odlaska u Zagreb, najbliže mojim željama ispostavila se medicina i Medicinski fakultet u Rijeci. Tako sam, slučajno, ukoliko slučajnost postoji, došao u dodir s medicinom. Naime, nitko u obitelji mi nije bio liječnik, niti sam ja često bolovao kao dijete da sam se susretao s liječnicima. Tijekom studiranja, točnije nakon odslušanog kolegija iz pedijatrije, shvatio sam da jedino što želim je raditi kao liječnik i liječiti djecu.
Zašto pedijatrija?
Dijete ne može u potpunosti opisati svoje simptome. Ne može verbalizirati svoje tegobe no može ih pokazati, ali da bi ih znali prepoznati potrebno je opsežno znanje i umijeće koje prvenstveno ovisi o našem osobnom zalaganju i trudu. Pedijatrija je zaparavo cijela medicina,, medicina razvojne dobi. Dijete nije odrasli “u malom”. Naravno, liječenjem djece, provođenjem preventivnih postupaka, skrbimo za našu budućnost, za naše buduće generacije. Kada skrbite za dijete, možda upravo tada liječite budućeg vrhunskog sportaša, vrhunskog književnika, znanstvenika, što svima nama pedijatrima predstavlja dodatnu odgovornost. Možda je ta odgovornost bila presudna u mom odabiru pedijatrije, osjećaj stvarne korisnosti i dugoročnog djelovanja, mogućnosti promjene na bolje. Dio mog istraživačkog-znanstvenog rada usmjeren je na prevenciju očuvanja zdravlja još nerođenog djeteta. Što možemo učiniti i na koji način možemo pomoći da se djeca već rađaju „zdrava“? Na primjer, utjecaj okolišnih čimbenika, poput teških metala ili plastike, dugo je vremena bio potisnut u istraživačkim krugovima no posljednjih godina opet je predmet intenzivnih istraživanja. U medicini su znanost i struka usko isprepleteni. Smatram da se ne može biti „dobar“ liječnik ukoliko nema znanstvene znatiželje. Moja je sreća bila što me “odgojilo” dvoje izvrsnih osoba, prof. Mladen Križ, doajen hrvatske dječje neurologije, i prof. Ela Paučić-Kirinčić, dugogodišnja predstojnica Zavoda za dječju neurologiju u KBC Rijeka. Dok prof. Križ više u znanstveno- istraživačkom dijelu, prof. Paučić-Kirinčić u stručnom, praktičnom, humanom dijelu medicine — uvijek s iskrenom željom pomaganja oboljelom djetetu i njegovoj obitelji.
Vaš znanstveni rad i istraživanja?
U sklopu projekta i dosadašnjeg znanstvenog rada dokazali smo da prehrana trudnica namirnicama morskog porijekla koje sadrže veće količine žive utječe na veličinu malog mozga novorođenčeta, dovodi do usporenja motoričkog razvoja djece u dobi od 18 mjeseci, te da zaštitnu ulogu u svemu tome ima primjerena primjena dugo-lančanih nezasićenih masnih kiselina (omega 3 i omega 6). Trenutno istražujemo utjecaj genskih polimorfizama na metabolizam žive u trudnica i utjecaj na fetus, kao i moguću zaštitnu ulogu primjene selena. Sa međunarodnim partnerima smo prijavili i novi projekt u okviru natječaja „Obzor 2020“ o utjecaju plastike i plastičnih čestica na zdravlje djeteta. Nadamo se da će projekt biti prepoznat i financiran. Drugo područje interesa, važno također zbog osjećaja korisnosti, je volonterski rad gdje pomažem stručnoj i znanstvenoj Udrugzi Dravet Hrvatska. To je udruga koja okuplja roditelje djece s vrlo teškom i životno ograničavajućom epilepsijom, a moja uloga povezuje našu udrugu s inozemnim centrima i Europskim udrugama. Uspjeli smo se i učlaniti u međunarodni registar tako da će svi oboljeli iz Hrvatske imati izravan kontakt i mogućnost primjene suvremene terapije. Trenutno u suradnji s međunarodnom organizacijom izrađujemo informativni letak u cilju osvješćivanja liječnika o samoj bolesti te pružanja potpore roditeljima. Aktivan sam i u Udruzi djece oboljelih od autizma i sudjelovao sam u programu za rano otkrivanje autizma.
Kako izgleda vaš radni dan?
Volim se pripremiti. Vrlo rano dođem na posao vidjeti jesu li djeca na Zavodu provela mirnu noć, ima li nove primljene djece, te još prije službenog jutarnjeg sastanka Klinike ordiniram sve što treba. No to je u neformalnom obliku, uz kavu koju mi uvijek pripreme: crna, jaka, bez šećera. Nažalost, svi smo naučili piti takvu kavu! Nakon toga kreće jutarnja vizita, očitavanje EEG zapisa, ambulantni rad, razgovori s roditeljima. Na poslijetku, najčešće u kasnim popodnevnim satima, nerijetko ostajem na poslu do 17-18 sati, slijede odgovori na e-mailove, dogovori u svezi istraživanja, pisanje članaka, planiranje projekata. U svemu tome nedvojbeno je potrebna potpora vlastite obitelji. Moja supruga i kćer imale su uvijek razumijevanja za sva moja odsustvovanja i kasne dolaske s posla.
Uglavnom među suradnicima slovim kao radoholičar, no sebe ne doživljavam kao takvog.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Volim prošetati gradom, nalaziti se s prijateljima na kavi i druženju, a ponekad i zaplesati! Bilo je doista simpatično kada su moji studenti prezentirajući svoje zadane seminare vrlo maštovito u svoje prezentacije uklopili fotografije mojih „plesnih koraka“ sa neformalnih i neslužbenih događanja, s fotografijama za koje ni ja nisam znao da postoje! Isto tako jako volim kolače, slatkiše i to svi moji suradnici znaju te me tako „potkupljuju“. Za opuštanje sam se bavio ronjenjem s bocama, scuba diving.
Imam preko 300-njak urona te sam preronio većinu našega podmorja. Bilo je tu i ronjenja s kitopsinama, ronjenja u tropskim vodama, no posljednjih par godina sam ga zapustio. Nadam se da ću pronaći vremena da se vratim ronjenju. Mislim da nema ljepšeg osjećaja od urona u morske dubine, uživanja u čarima podmorja u tih 45-50 minuta mira, tišine i opuštanja. Volim more i sve što je povezano s njim; zadnje što sam „usavršio“ je stojeće veslanje na dasci, tkzv. stand up paddle (SUP). U fazi „usavršavanja“ koje je trajalo oko 45 minuta zabavljao sam cijelu plažu koja je pratila moje napore da bi na kraju i zapljeskali kada sam uspio proći par metara bez pada!
Ukoliko se voli posao koji se radi, ukoliko se u tom poslu uživa, ukoliko se taj posao radi najbolje što se može, sve se ostalo tada „posloži“.
Ako se radi iz čistog zadovoljstva, za razliku od obaveze i pukog „odrađivanja“, tada slijede i sva ostala dobra za primjeren realan život. Isto tako ako ne i važnije, znanje i iskustvo potrebno je nesebično prenositi. Sve što radimo, moramo raditi timski i truditi se stvoriti tim. U medicini tj. zdravstvu, to ne znači samo tim kolega već i tim medicinskih sestara. Naša je dužnost da pomažemo i omogućavamo da naši suradnici, naši nasljednici imaju sve preduvjete da se ostvare.
Mjera kvalitete našeg rada mora biti napredak naših suradnika. Uspješni smo onoliko koliko su naši nasljednici uspješniji i kvalitetniji od nas.
Uspjeh je koračanje od neuspjeha do neuspjeha bez gubitka zanosa.
Dok je u originalu: Success is all about going from failure to failure without loss of enthusiasm.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
