Aleksandra Deluka-Tibljaš je redovita profesorica Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci na kojem kontinuirano radi od zaposlenja 1993. godine. Rođena je u Rijeci gdje je završila osnovnu školu kao srednju – tadašnji Centar za obrazovanje kadrova u obrazovanju i kulturu za koji smatra da je jako utjecao na njezine izbore u životu. Studij građevinarstva završila je u Rijeci, a znanstveni magisterij kao i doktorat na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlena je na katedri za prometnice i iako se bavila različitim područjima unutar prometnice, a doktorirala sa temom betonskih kolničkih konstrukcija posebno joj je drago područje istraživanja urbana prometna infrastruktura i sigurnost prometa. Trenutno vodi Sveučilišni projekt ”prometna infrastruktura u funkciji održive urbane mobilnosti” te je uključena u hrvatsko-slovenski projekt ”Development of prediction model of pedestrian children behavior in the urban transport network”. Ima višegodišnju suradnju sa kolegama sa sveučilišta u Mariboru, Enni-Italija i Wisbadenu-Njemačka koja je započela zajedničkom organizacijom međunarodnih ljetnih škola, a nastavila se zajedničkim istraživanjima i razmjenama. Zadnjih nekoliko godina surađuje sa Sveučilištem Orel u Rusiji gdje je održala i pozvana predavanja. Nositelj je kolegija na svim razinama studija građevinarstva na matičnom Fakultetu, uključujući doktorski studij. U sklopu ERASMUS+ programa je gostovala i održala predavanja na University of Applied Sciences u Wiesbadenu, Njemačka, Universite Le CNAM Reims, Francuska te Universita di Salerno, Italija. Osim znanstvenog rada od 2004. kada je kao prodekan za nastavu koordinirala izmjene programa prema načelima Bolonjskog procesa na studijima Građevinskog fakulteta u Rijeci godine vrlo je angažirana i u pitanja reforme visokog obrazovanja. Na Fakultetu je vodila nekoliko projekata vezanih uz reform visokog obrazovanja, bila je prodekan za nastavu 2004.-2009. te dekan Fakulteta 2009.- 2015. Od 2004. kontinuirano obnaša funkciju šefa Katedre za prometnice. Od početaka sudjeluje u izgradnji sustava osiguravanja kvalitete studiranja na Sveučilištu u Rijeci, trenutno kao članica Savjeta za kvalitetu. Od 2014. Godine je predsjednica Povjerenstva za cjeloživotno obrazovanje Sveučilišta u Rijeci, koordinira program za građanstvo u znanstveno-edukacijskom centru Sveučilišta Palači Moise na Cresu. Uključena je u nekoliko radnih grupa vezanih za YUFE mrežu.
Kako je sve krenulo?
Moj odabir građevinarstva nikako nije nešto što bi itko pretpostavio tijekom mog školovanja jer sam naginjala jednako i prirodnim i društvenim znanostima. Oduvijek jednostavno volim učiti i svako novo područje mi je izazov i mislim da je to ono zbog čega sam konačno i završila u znanosti i visokom obrazovanju gdje neprestano treba raditi i otkrivati nova područja znanja. U osnovnoj školi sam bila podjednako dobra iz svih predmeta, osim iz tjelesnog – ali o tome kasnije, išla sam na literarnu grupu i na natjecanja iz matematike, ali i svirala klavir i plesala folklor. Kroz srednju školu sam se nekako profilirala prema društvenim znanostima, zainteresiralo me i novinarstvo, a kako oduvijek volim čitati i knjižničarstvo. Zaista smatram da su te formativne godine, sve što sam tada čitala i učila (iako unutar “zloglasnog” šuvarovog sustava obrazovanja), ljudi sa kojima sam se družila i naravno nastavnici mene najviše izgradile i dale mi temelj za puno drugih stvari u životu. Na kraju sam pred maturu, koje sam bila oslobođena, zaključila da bi u stvari prava stvar bila promijeniti okruženje i okrenuti se nečem konkretnijem i tako je nekako izbor pao na građevinarstvo.
Vaš rad na Građevinskom fakultetu?
Na Fakultetu sam se zaposlila 1993. godine kada su pozvali nas nekoliko dobrih studenata i ponudili nam radna mjesta znanstvenih novaka. Slijedio je magisterij i doktorat iz područja prometnica. Trebalo mi je neko vrijeme da se snađem unutar vrlo egzaktne struke i znanosti kao što je građevinarstvo, ali evo našla sam svoju nišu u području prometnica koje je dovoljno široko da uključuje i druga područja od prostornog planiranja i sociologije kada govorimo o planiranju prometne infrastrukture do psihologije ako govorimo o prometnoj sigurnosti koja je velikim dijelom uvjetovana i ljudskim ponašanjem u prometu. Trenutno imam malu, ali složnu međunarodnu ekipu istraživača sa kojom zadnjih godinu dana radim na analizi specifičnosti ponašanja djece u prometu sa ciljem optimiranja prometne infrastrukture koja bi bolje zadovoljila njihove potrebe. Kako je istraživanje provedeno kod nas u Rijeci, u Osijeku i u Italiji jako je zanimljivo koliko smo, iako geografski dosta bliski, različiti kada govorimo o prometnim navikama. Pokazuje se da su naša djeca puno samostalnija u prometu od talijanske koju roditelji puno dulje nadziru. S druge strane djeca u Rijeci se kreću u prometu značajno brže od djece u Osijeku. Prije nekoliko godina smo validirali i određene pokazatelje vezane za motorni promet koji se koriste u prometnim simulacijama i utvrdili da su vozači u Rijeci voze dinamičnije, prosječni razmaci među vozilima su primjerice u Rijeci manji od onih koje je pretpostavio proizvođač softvera iz njemačke i onih koji su kalibrirani za prometne uvjete u Osijeku. Ovakva istraživanja su jako važna kako bi se moglo projektirati prometnu infrastrukturu u urbanim područjima respektirajući stvarne uvjete prometa. Pokazuje se da ne mogu biti isti standardi, primjerice za duljinu pješačkog zelenog vremena na semaforu, u Rijeci, Osijeku ili Enni, gradu na jugu Italije.
Nove tendencije u gradskom prometu?
Nastojim i kroz nastavu na diplomskom studiju studentima približiti istraživački pristup rješavanju problema, a ne kao što je često slučaj, da tipski primjenjuju određena standardna rješenja jer u oblikovanju gradova prometna infrastruktura ima jako veliku ulogu. Ove godine smo na manjem uzorku istraživali prometne navike stanovnika Rijeke i okolice da utvrdimo koliko su njihove navike u skladu sa tendencijama održivog razvoja prometa i koliko je na njihove navike utjecao COVID. Očekivano se pokazalo da se manje koristi javni gradski prijevoz i sada bi bilo jako dobro da postoji neka za okoliš povoljna varijanta individualnog prijevoza – što svakako jesu električni romobili ili pak pješačenje. Istraživanje bi svakako trebalo provesti na opsežnijem uzorku, ali i ovo pilot-istraživanje je pokazalo da zapravo samo Riječani koji žive u Centru i dijelom oni u istočnom dijelu grada obavljaju određene stvari pješice (15-20 minuta) što zapravo znači da ostali nemaju potrebne sadržaje – rekreaciju, trgovinu, usluge na toj udaljenosti i da je nužno da koriste osobno vozilo za svaku stvar koju žele obaviti u slobodno vrijeme. U ovo pandemijsko vrijeme i veliki gradovi (primjerice Paris) zagovaraju 15-minutes concept prema kojem stanovnicima treba omogućiti da unutar 15-minutnog pješačenja obave svoje potrebe. Voljela bih vidjeti da se i u Rijeci o ovakvim stvarima koje bitno utječu na kvalitetu života ljudi vodi više računa jer jako volim svoj grad i mislim da uz male intervencije može postati još bolje mjesto za život.
Drugi projekt?
Osim moje uže struke nekako ispadne da uvijek imam još neku temu, a trenutno su to žene u znanosti u području inženjerstva jer pripremam jedno predavanje za mlađe suradnike na jednom H2020 projektu vezano za ovu temu. Fakultet sa kojega dolazim je, naime, vrlo pozitivan primjer afirmacije žena u tehničkim znanostima, mi imamo gotovo 45% studentica, cca 50% nastavnica, a u zadnja 3 mandata smo imali 3 dekanice i po ovim smo pokazateljima iznad prosjeka unutar tehničkih znanosti kako na našem Sveučilištu tako čak i na EU razini što me jako veseli. Na Sveučilištu vodim Povjerenstvo za cjeloživotno obrazovanje, a zadužena sam i za programe otvorene za građanstvo u znanstveno-edukacijskom centru Sveučilišta u Rijeci Palača Moise na Cresu. Sa programom smo počeli prošle godine u lipnju i uz manje prekide zbog problema sa pandemijom održali smo za građane Cresa i Lošinja više od 20 predavanja i radionica na teme vezane uz Cres i razne znanstveno-popularne teme iz područja zdravstva, povijesti umjetnosti, hidrologije. Osim predavača sa Sveučilišta u programu nam sudjeluju i suradnici sa Cresa. Veseli me što je program u sklopu Festivala znanosti „Matematički cirkus“ privukao 60-tak djece u Palaču Moise jer mislim da Sveučilište upravo takvim znanstvenim programima za djecu i mlade ostvaruje svoju bitnu funkciju u zajednici.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Slobodno vrijeme provodim ili jako aktivno ili jako neaktivno, ali uvijek u većem dijelu u društvu sa svoja dva dečka, 17-godišnjim sinom Ivorom Vidom i suprugom Tonijem. Prije više godina sam otkrila trčanje kao jedan divan oblik rekreacije koji podrazumijeva da i zimi i ljeti boraviš vani, redovito tri puta tjedno, da nakon nekog vremena nemaš problem trčati po kiši ili još bolje po snijegu i da na kraju i na posao dolaziš u tenisicama. Pritom su ljudi koji se bave trčanjem u pravilu pozitivni, jer svima proradi endorfin koji potiče dobro raspoloženje, a ja bih rekla i neutralizira zloću. Imam svoju ekipu i trenera sa kojom dosta redovito treniram, a aktivna sam i u Sportsko-rekreativnoj udruzi Torpedo Runners koja je okupila ljude koji vole trčati, ali uz to i družiti se, organizirati promotivna i dobrotvorna događanja.
Trenutno trčim do 10-15 km, ali istrčala sam 10-tak polumaratona i jedna maraton i to onaj originalni od Maratonskog polja do Athene. I bez obzira što sam ja pravi trkač-rekreativac, bez velikih trkačkih ambicija utrčavanje u Olimpijski stadion je jedna od najdražih uspomena u mom životu. Kada ne trčim obožavam ljenčariti uz knjigu, seriju, a jako volim otići i u kazalište ili naše malo Art kino. Uživala sam tokom 2020 godine i u brojnim programima EPK Rijeka 2020, posebno izvrsnim izložbama i koncertima.
Bez obzira što sam na Fakultetu sada već gotovo 28 godina novi studenti, nove istraživačke teme i mogućnosti su mi još uvijek veliki izazov i zadovoljstvo i ono zbog čega jako volim svoj posao. Veseli me što radim na Sveučilištu koje je aktivno u zajednici i međunarodno i na kojem ima toliko zanimljivih ljudi i ideja. Mislim da je u životu jako važno ostati otvoren za nove stvari, prihvaćati izazove koji traže da se razviješ u nekom novom smjeru i da se ne treba bojati promjena.
Ne znam imam li neku rečenicu, ali mislim da bi moj sin rekao da je moja životna maksima da u životu treba stalno učiti, pritom ovo učiti podrazumijeva učenje u najširem mogućem smislu…od učenja iz iskustava do učenja iz knjiga.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Magdalena Štibohar
Hvala Studentski centar Rijeka
