Barbara Cetina članica je HDLU-a Zagreb i HDLU-a Rijeka. Dobitnica nekoliko nagrada za slikarstvo od kojih valja izdvojiti: Časno priznanje u Piranu(slo) 2015.g. (konkurirala za Grand-prix); Prvu nagradu u Grožnjanu 2015.g., Grand-prix u Piranu 2016.g. i velika otkupna nagrada 2018. g., također u Piranu. Ima nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu i to Italija, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina. Između ostalog izrađuje i uporabne predmete od drva, satove, suvenire, lampe, skulpture te u zadnje vrijeme i unikatne dašćice za rezanje i posluživanje.
Više o Barbari i njezinom radu možete saznati na:
Facebook: https://www.facebook.com/barbaraCetinaart/
Facebook: https://www.facebook.com/cetinawood/
Kako je sve počelo?
Začeci mog stvaranja počeli su u srednjoj građevinskoj školi za industriju i obrt, smjer- pismoslikar, uz profesora Roberta Žunića. Upravo mi je on potaknuo želju za stvaranjem. Znao mi je nositi knjige i monografije raznih slikara te u detalje objašnjavati reprodukcije. Naučila sam uočavati stvari, detalje koje prije nisam primjećivala, tada se upalila u meni iskra koja je u meni godinama tinjala, jer kao što mnogi znaju, jako sam rano postala mama, danas već odraslog sina i odrasle kćeri, tako da je moj kreativni rad godinama bio „na čekanju“, sve do 2013.g. kada sam odlučila da je vrijeme da se ponovo posvetim umjetnosti, glad za stvaranjem bila je sve jača.
Korak po korak, list po list…
Od silne želje da ponovo stvaram, nisam znala od kuda da počnem, prvi radovi su mi bili prešareni i prenatrpani, jednostavno nisam mogla stati. Paralelno sa platnima počela sam raditi i na drvu, a ti radovi su i danas ostali šareni i razigrani dok su se u slikanju mjenjale i svakim ciklusom postajale čišće, manje šarene. Htjela sam da radovi izgledaju staro, da imaju patinu i sve se preokrenulo kada sam 2015.g. za Ex-tempore Piran uzela jednu staru i oštećenu knjigu moga nonota, iskidala stranice, izgužvala ih, pigmenitirala, da izgledaju još starije, prošivala sa špagom i koncem i zašila na platno. Točno se sjećam adrenalina i osjećaja radosti kada je rad bio gotov, imao je teksturu, toplinu, izgledao je staro…Tada sam si rekla: to je to, to želim raditi ! Taj rad je u Piranu ušao u najužu konkurenciju za Grand prix ali je dobio „samo“ časno priznaje, a iste godine u Grožnjanu sa sličnim radom osvojila sam prvu nagradu.
Tvoj proces stvaranja izgleda kako…
Pa, sa obzirom da živim i stvaram u Brajanima, malom selu u Jurdanima okruženim šumom, najčešće mi jutra započinju sa izlaskom sunca u šumi, tada napunim baterije, a kasnije najčešće stvaram doma, osim radova u drvu, njih započinjem u radioni. Uvijek stvaram uz glazbu, drugačije ne ide, neke radove vežem uz glazbu uz koju su nastali, a to su najčešće Yasmin Levy, Buika i Don Giovanni… Većinom je to opuštajući proces, osim kada su mi ex-tempore, onda moji već znaju da je na snazi zakon; Ne pitaj me ništa!
Za kraj…
Zahvaljujući umjetnosti stakla sam nova poznanstva, nova prijateljstva, ljude koji vole i prate moj rad, a osim toga, kroz umjetnost upoznajem sebe, jer umjetnik ili kreativac u radovima uvijek daje sliku sebe, ovisi samo koliko želiš pokazati, otkriti…
Pripremila: Maja Vizjak/sve kolumne Maje Vizjak – GRAD KOJI KREIRA
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Cacao