Emir Mulalich nakon uspješne karijere softverskog arhitekta u Silicijskoj dolini, diže sidro i kreće na putovanje po svijetu. Nakon sedmogodišnje pustolovine koja je uključivala preko 30 zemalja svijeta, 2012. godine vraća se u Rijeku gdje je svojevremeno završio gimnaziju i ujedno se vraća tinejdžerskom porivu za umjetničkim izričajem. Upisuje školu glume Ri Teatra te nedugo nakon upisuje i Studij glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi prof. Rade Šerbedžije. Kreće intenzivni kreativni rad kroz studij, kroz nastavak suradnje s Ri Teatrom kao i nekoliko samostalnih projekata u suradnji s drugim kolegama što rezultira mnoštvom teatarskih predstava i nekoliko filmskih uradaka. Više o Emiru možete saznati na
Facebook: Emir Mulalich
Kako je sve krenulo?
Od ranog djetinjstva u rodnoj Banja Luci pričao sam viceve toliko obogaćeno impersonacijom karaktera da su se prijatelji mojih roditelja skupljali i inzistirali da isti vic koji je ispričan već desetine puta izvedem još jednom. Isto je vrijedilo i za imitacije, što likova iz pop kulture, što iz neposredne okolice. Međutim u porodici advokata i profesora nije se ovaj poriv percipirao ako nešto čemu treba davati pretjeran značaj, tako da je pedagoško usmjerenje bilo ka racionalnim kapacitetima: tehnologiji i matematici. S obzirom na moj ozbiljan interes za kompjutere, očekivani pravac je bio jasan: informacijske tehnologije! Iako je umjetnički izričaj na nivou čistog poriva i entuzijazma pratio paralelno interes za tehnologiju, ova potonja je definitivno zadominirala ratnim okolnostima gdje je fokus stavljen na racionalno i „korisno“, dok je umjetnost bila deklarirana kao infantilna i beskorisna. Stoga u Rijeci, gdje dolazim kao ratna izbjeglica upisujem prirodoslovno-matematičku gimnaziju čisto zbog silnih očekivanja u tom pravcu. Ipak, upravo se glumački poriv pokazao kritičan u ostvarenju tih tako racionalnih i materijalnih ciljeva. Nakon završene gimnazije i upisanog Filozofskog fakulteta, na drugoj godini odlazim na interviewu za odlazak u Ameriku gdje je trebalo moju izbjegličku situaciju predstaviti tako bezizlaznom da onima koji o tome odlučuju ne padne na pamet da me ne prime iako nisam spadao u kategoriju koja je imala najveće šanse: logoraši, žene žrtve silovanja, porodice s djecom itd. Moja uživljenost u vlastitu sudbinu koju sam prethodno sam sebi napisao kao teatarski monolog je rezultirala takvom dramom da su me intervjueri potreseni instantno odobrili za emigraciju u SAD. Po dolasku u Ameriku, prilikom prvih intervjua za IT posao bilo je neophodno vlastito iskustvo drastično uveličati, pri čemu su opet ključnu ulogu odigrale glumačke vještine kojih nisam bio ni svjestan.
Dakle s „glumom pod rukom“ u svijet!
Međutim, sedam godina karijernog i konsekventno materijalnog uspjeha bilo je dovoljno da se zadovolje sve želje na tom polju i unutarnji nemir postavio je zahtjev da se vratim umjetničkom izričaju. Ključni trenutak se desio kada sam pogledao Jarmuschov „Coffee and Cigarettes“ i bilo mi je jasno da je to ono što ja želim raditi. Shvatio sam da scena stvara kontekst u kojoj se može postići nivo istine na koji u stvarnom životu nisam spreman. U svakodnevnom životu svi smo glumci koji igraju uloge koje nam nameće društvo, okolina i porodica. Scena, ironično, omogućuje nam da ne glumimo. Istina je oslobađajuća i putem glumačkog izričaja inspirira i gledatelje na istu. Spoznavši to, odjednom više nisam bio samo veliki obožavatelj Monty Pythona i Top liste nadrealista, već sam osjećao da sam jedan od njih. Utoliko je ovaj kod izričaja bio važniji što je moja osobna sudbina toliko određena apsurdnošću rata i stvaranja mnoštva državica u zemlji koju sam sasvim prirodno percipirao kao domovinu. Podjela jednog organskog identiteta po liniji slučajnosti nastalih tokom tzv. „narodnih preporoda“ i opće krize identiteta u ovim krajevima beskonačni je izvor humora i ismijavanja.
Imati tzv. „karijeru“ u glumi nikad nije bio cilj niti će biti. To je igra po tuđim pravilima, a uspješnost se mjeri po nivou zadovoljenja tih pravila, Anegdota las vegas!
Kada si u Rijeci gdje te možemo sresti…
Moje riječko utočište predstavlja antikvarijat Ex libris. Inače, najhumaniji i najmanje pretenciozni dio Rijeke je tržnica, te na i oko nje nalazim doticaj s ljudskošću. Noćne sate provodim ili u Dnevnom boravku ili u Ri Teatru, jedinom pravom narodnom kazalištu.
Za kraj…
Život u doticaju s prirodom, mirisima i prizorima koje nude godišnja doba, to je ono čemu se nadam kao svakodnevici u budućnosti. Nadam se da će to biti moguće u kontekstu neke ljudske zajednice – svojevrsni oblik povratka selu. Iz tog, krajnje neopterećenog konteksta, namjera je da u duhu nadrealizma ismijavam i dovodim do apsurda događanja izvan te zajednice, naročito politiku i njene žrtve.
Zahvala: Caffe bar Vološćica
Foto Nikki Vancaš
Pripremila: Maja Vizjak
