Nika Lilek pleše u baletu HNK Ivan pl.Zajc Rijeka pod ravnateljstvom Maše Kolar. Također sudjeluje i u kreativnom radu s mladima u plesnoj školi MoDuS u Zagrebu, svoje majke Snježane, gdje priprema teenagere za razna plesna natjecanja, nastupe i slično. Završila je Školu za klasični balet na Ilirskom trgu u Zagrebu, uz redovnu srednju školu, Sportsku gimnaziju. Između ostalog, natjecala se i u plesu, kako modernom tako i jazzu dugi niz godina svojega teenagerskog života u plesnoj školi MoDuS. Posjetila je New York dva puta, prvi puta odmah po završetku srednje škole, kako bih se usavršavala na ‘summer intensive’ programu u plesnoj Akademiji Alvin Ailey. Drugi puta je ponovno bilo radi usavršavanja na više raznovrsnih classeva, kako bi kao spužva upila sva plesna događanja, predstave , pa i život općenito. Putovala je i sudjelovala u raznim plesnim seminarima, kao netko tko neprestano uči ali i kao voditelj u zadnje vrijeme. Plesala je u kelkopama i Zagrebačkom plesnom ansamblu.Postala plesnim sucem u savezu (hsds) gdje se natjecala kao mala.. Passion joj je moderni ples, moderni pokret, improvizacija, istraživanje nekog tog ‘drugačijeg pokreta’ i to sve nekako vidi kao plesnu ‘pokretnu sliku’, možda čak i reljefnu, koja se konstantno mijenja, svoje oblike, linije, boje, ovisno o danu, raspoloženju, repertoaru, ono što je zadano ili što si je sama zadala.
Passion joj je također i dobra knjiga za inspiraciju s vremena na vrijeme ,dobra filmska drama ili SF, ali i pletenje mandala u raznim bojama vune..
Više o Niki možete saznati na:
Facebook: Nika Lilek
Instagram: @nikalilek
Kako je sve krenulo?
Krenulo je dosta rano zahvaljujući mojoj divnoj obitelji koji su mi potpora cijelo vrijeme na ovom mom putu, od prvog koraka, cijelo vrijeme idemo zajedno! Još kao mala klinka u vrtiću ‘Blažena Hozana’ u Zagrebu, krenula sam na ritmiku s brojnim drugim curicama iz moje grupe. Nisam bila jedna od one djece koja je oblačila roza suknjice od tila nego voljela sam razne kreacije u nespojivim bojama i dezenima. Zanimljivo je to da je tu plesnu grupu vodila moja majka pa sam već tada imala malo ‘oštrije oči’ uperene u sebe i nisam je smjela zvati ‘mama’ pred drugom djecom da se ne bi osjećali loše, tako da je i dan danas ostala Snježana. Tada sam već znala, usadila mi je ljubav prema najljepšem mogućem načinu komunikacije, plesu. Uvela me u svijet bajki i fantazije i odvela na mjesta divne muzike i tamo gdje je sve moguće. Od tada pa na dalje moj svijet i mogućnost bijega jest ples. Velika potpora na svakom koraku bio je i moj tata Dubravko koji iako ipak nije iz plesnog svijeta, već onog sportskog (kajak na divljim vodama) nekako je uvijek znao što u kojem trenutku treba. Jedan bljesak koji mi je ostao duboko urezan iz djetinjstva, a sada sam mu zahvalna do neba za to, bio je hladan zimski dan cca 3 poslije podne, taman nakon ručka, vozimo se on i ja u autu prema baletu na Ilirskom. Zaspati je bila najljepša stvar na svijetu! Stižemo pred ulaz, vičem kako ne idem, kako nemam baletne šlapice sa sobom i ne želim danas tamo, a on izlazi iz auta, otvara moju stranu, vadi me iz auta (a ja se grčevito držim svom snagom za vrata) i odnosi me do garderobe. Posramljena, moram ući. On me čeka u Palainovci (kafić preko puta). Nakon treninga kada me vidio nasmijanu kako izlazim nakon sata, kima mi potvrdno i kaže: ‘uvijek stavi točku na i’! Kasnije kad sam bila starija nije više bilo baš takvih scena ali zahvalna sam na tome sada jako. On je također bio zaslužan i za sve pustolovne dane kada je našu familiju vodio na najviša brda na skijanjima, spuštao moju seku na leđima, nagovarao mene i mamu za samo još jedan spust jer nije zima, bio glavni zabavljač na svim putovanjima kako obiteljskima tako i na ‘modus’ putovanjima na razna natjecanja gdje bi uvijek bilo sve samo ne dosadno. Tu je naravno i moja mlada seka Luna, već sada za mene velika umjetnica i posebna duša. Jedno jako ‘bogato’ i kreativno biće, puno poleta i entuzijazma, a rekla bih i puno hrabrosti. Zato je volim i poštujem jer je uvijek imala hrabrosti i mirnije glave bi išla u sve. Svaki puta kad bi se ja nječkala i dvoumila oko nečega (a toga je bilo jako puno), ona je imala taj stav hvale vrijedan koji samo gura prema naprijed. Ona se također razvila u jednu divnu mladu i perspektivnu plesačicu, drugačiju i opet posebnu, a uvijek smo tu jedna za drugu i to ne bih mijenjala za ništa na svijetu!
Tvoj put od Zagreba pa preko svijeta do Rijeke…
Na tim putovanjima,udaljenija od obitelji, svašta sam isprobavala, svugdje sam išla, sve me zanimalo, sve sam htjela probati i iskusiti. Od mjuzikla u Münchenu do modernog plesa u jednoj maloj ali intimnoj i vrlo emotivnoj kompaniji Kelkope, od upisivanja pa do pauziranja trenerskog smjera na Kineziološkom fakultetu zbog prenatrpanog plesnog rasporeda, pa do Zagrebačkog plesnog ansambla, gdje sam se zaljubila u suvremeni i moderni ples . Puno sam putovala plesajući u raznim njihovim projektima, zaljubila i doslovno te otkrila ljubav i izvan plesa. Pa do projekta u Beogradu, opet jednog drugačijeg ‘suvremenog’ potpisa , gdje sam ponovno stvorila i prijateljstva za cijeli život koji su mi vrijedni jednako kao i volja za konstantnim učenjem i istraživanjem. I eto me sada i tu u Rijeci u baletu, ponovno novi list, novi divni ljudi. Volim svoju znatiželju i svaki puteljak kojim sam do sada prošla, a nadam se i veselim svim novim što dolaze.
Tvoj đir po Rijeci je…
Sresti me se može naravno, nakon neke od predstava u Zajcu, to sigurno! Uvijek nakon izvedbe volimo sjesti u Kings ili ‘Kod Zajca’ i nazdraviti čašom vina. Tu neku energiju i dobar ili bilo kakav osjećaj koji smo zajedno podijelili na sceni, nasmijati se i zadovoljno otići kućama. Dolazili su nam i pridruživali se ljudi koji nisu iz te naše male ‘plesne familijice’ i uvijek smo se dobro proveli! Također me se može vidjeti u tim vikend busevima na relaciji Rijeka-Zagreb pošto često putujem. Nemam previše vremena pa ili je na Korzu u prolazu ili na nekim od klaseva. A za ono vrijeme koje kad ‘punim baterije’ od plesa, regeneriram se i smijem, zaslužna je moja ‘muška polovica’, dečko također hvale vrijedan ili Vlado ribica kako ga od milja zovem, tu uz mene na svakom koraku, pazi da zdravo i pametno jedem, izvuče me iz kuće kada se previše učahurim u sobu tražeći muziku za koreografije ili kemijam nešto, odvede me na neki naš izlet, pusti ‘drugačiju njegovu muziku’ da opet zaronim u neki drugi svijet i to su mi cijenjeni trenutci. Nekad samo upalimo Netflix i pogledamo skupa dobar film, što mi je također neprocjenjivo i dosta puta izvor inspiracije! Ma može me se vidjeti i ako me se ponekad ‘izvuče iz kuće’, pošalje sms naređenja gdje i kad je druženje, što moji prijatelji znaju da najbolje funkcionira, a takva neplanska druženja su mi možda i najslađa jer uvijek bude smijeha (a u većini slučajeva i punog trbuha)!
Rečenica koja te opisuje…
Što se mene tiče, mislim da sam jedna vrlo emocionalna osoba, sa svojim vrlo čudnim i smiješnim promjenama raspoloženja koje nekad bude teško fokusirati. Tražim puno osjećaja, možda nekad i previše pažnje, želim biti uključena u sve, pokret mi je nekad ‘prljaviji’ ili na mom jeziku, možda traži malo više slobode. Ali mislim da kada stanem na scenu i podijelim je s ovim svim dragim ljudima, uspijevam fokusirati sve svoje lude emocije, mušice i energiju u zajednički cilj, a to je da zajedno obasjamo pozornicu na najljepši mogući način! Jednostavno na tren zaboravim tko sam, odakle dolazim, svoju prošlost, svoje želje i volim biti taj drugi lik i živim priču koja mi je dana u tom trenu. Volim prostudirati svaki karakter koji nam je dan, volim se na tren prerušiti, a mislim da je tako i ostalima unutar našeg ansambla, zbog čega smo tako i posebni i… ma tko nas ne bi došao još jednom pogledati?
Ono što bih mogla reći je; da sam naučila da se rad uvijek isplati da se dobro nagrađuje dobrim te da je vrijedno osluškivati ljude i vidjeti dobro u njima, čuvati one tvom srcu drage i na posljetku slijediti svoje snove, slušati srce!
Pripremila: Maja Vizjak
Hvala Corto Maltese
Fotografija: Nikki Vancaš/privatni arhiv N.L.