Domagoj Barić, rođen u Rijeci gdje završava osnovnu te srednju Školu za primijenjenu umjetnost, a 2012. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zoltana Novaka smjer slikarstvo. Radi kao vanjski suradnik u svojstvu asistenta na Akademiji Primijenjenih umjetnosti u Rijeci od 2015. do 2017. godine. Član je HDLU u Rijeci.
Instagram: DomagojBaricAtelje
Kako je sve krenulo?
Od malih nogu (ruku). Meni je crtanje bilo opuštanje. Nisam ni znao da sam dobar, drugi su mi to rekli. Nisam mislio da ću u srednju primijenjenu, ali smo Vladimir Ježić (naš jedini diplomirani cirkusant) i ja bili prvi na prijemnom i eto, našao se tako u primijenjenoj, na grafičkom dizajnu. Mislio sam da su tamo svi Da Vinciji, ali bio sam jedan od boljih u crtaju i to mi je zapravo dalo vjetar u leđa. Meni je srednja bila kao Hogwarts, opušteno, zabavno, imao sam svrhu i stalno sam crtao. Tada sam osvojio prvo državno te prvo mjesto na međunarodnom natjecanju u crtanju i slikanju. Nakon srednje išao sam na akademiju, gdje isprva nisam ni htio ići, jer sam bio mišljenja da mi ne treba diploma kao potvrda zanata. Da samo sa svojim radom mogu biti to što hoću biti; umjetnik, stvaraoc, slikar. Akademiju sam doživio kao programiranje, ubijanje kreativnosti. Tako sam se ja, nezrelo, snašao u toj atmosferi. Ipak, to me potaklo da nanovo osvijestim svoj put. Sad par godina poslije akademije još se uvijek osjećam kao student, učenik i još uvijek tražim svoj autentični izraz. Tko zna, tome ionako nema kraja! Potporu u radu mi pružaju prijatelji i roditelji. Ne bih mogao sam, nikako. Ja se nadam da percipiraju moju zahvalnost!
Živjeti kao umjetnik…
Nije nova stvar da umjetničku svijest zanima i tamna strana podsvijesti. Tako sam i ja s velikim zanimanjem volio proučavati te aspekte čitajući razne članove i pojedine knjige, hraneći um. Al to me doveo u veliko iskušenje. Jeden večeri na pomrčinu mjeseca, pod utjecajem nekog opijuma pokrenuo sam lavinu negativne energije s kojom se tad nisam ni znao i umio kako nositi. 2010. nastupio je period koji je moj život, moje međuljudske odnose i moje stvaralaštvo dovelo do propadanja. Polako i uzastopno moje je slikarstvo odumiralo, moja želja za umjetničkim izražavanjem je nestala, volja i energija..ničeg više nije bilo u meni. Tadašnja veza s djevojkom se pretvorila u destruktivni odnos. Sve se urušilo, sve što sam godinama gradio i mislio da jesam je iščeznulo. Diplomirao s na faksu, obranivši diplomski s 2 i 3 ocjenom. (u kontekstu da sam do tada bio stipendist s odličnim prosjekom ocijena). Taj preiod urušavanja svijesti trajao je 2 godine. Bilo mi je očito da ne mogu nastaviti živjeti tim načinom. I tako, jedan dan sam shvatio, nitko me ne može spasiti u svojoj nevolji. Nekako, dok sam se hrvao sam sa sobom, krenuo sam graditi novi način razmišljanja, nove ideje o sebi. Tada sam sebi rekao da će mi slikarstvo prezentirati samo svjetlost, bit će samo odraz nade i onog lijepog za mene. Iz tog razloga posvetio sam se slikanju prirode i vedrih boja, krajolika koji odišu mirom i nekim lijepim tonom, lijepom melodijom, kako da kažem…
Gdje te se može sresti?
Kad sam u gradu možete me naći u mom ateljeu na Korzu 22. Kod mene u ateljeu je uvijek veselo i kreativno. Ako ne slikam, tu je piano kojeg sviram sam ili s nekim tko mi navrati. Tu se često i kuha i pjeva i veseli, a zna se zalomiti i teška filozofija. To kad južina puše! Osim ateljea volim popit kavicu u Bardu ili samo prođirati malo po gradu. Kada nisam u gradu, onda sam negdje na Velebitu koji je moj drugi dom i izvor inspiracije.
Sound and vision…
Imam jako puno želja koje sve hoću povezati u srcu. Osjećam da sve lakše i lakše slikam. Da otpuštam teret očekivanja što od sebe što od drugih. Restrikcije akademskog obrazovanja i vlastite restrikcije.
Ovim putem pozivam sve na svoju samostalnu izložbu ‘Pejsaži’ koja će biti postavljena od 28.2.2019. do 13.3.2019 u galeriji Juraj Klović, Verdijeva 19b, Rijeka.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Mon cafe
