Andrea Kršul je nakon Škole za primijenjenu umjetnost diplomirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani na kiparskom odjelu 2010. godine. Iste godine izlaže na izložbi “Start point 2010” u gradu Kutna Hora, Češka kao izbor nagrada za europske diplomske projekte na području vizualnih umjetnosti. Za vrijeme apsolventskog staža i kasnije radi u firmi za 3d tehnologije RPS kao industrijska dizajnerica, te sudjeluje na raznim međunarodnim projektima i surađuje s klijentima kao što su Boris Podrecca, Sadar Vuga arhitekti, slovenska kulturna institucija Aksioma i drugi. Po povratku u Rijeku završava dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje i radi kao naslovni asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti te vanjski suradnik firme Nomentas na području vizualnih komunikacija, dizajna i marketinga. U okviru te suradnje izrađuje vizualne identitete za supermarkete Is, redizajn Meneghetti-a, vizualni identitet za lanac hotela i apartmana Norhistria te vizualni identitet turističke agencije Cen Tours. Od ostalih samostalnih referenci na području grafičkog dizajna ističe i vizualni identitet Škole kibernetike i sistemske terapije. Zadnje 4 godine posvećena je isključivo pedagoškom radu te slikanju. Članica je HDLUR-a i ACCE. Trenutno radi u svom atelieru u centru grada. Više o Andrei možete saznati na
Facebook: Andrea Kršul
Instagram: autoicon5
Kako je sve krenulo?
Sve je započelo nekontroliranim šaranjem po zidovima u predškolskoj dobi koje su mi na svu sreću dozvolili. Dalje su me poticali na rad u e učionici na Krnjevu i Novigradska proljeća, iako nikada nisam bila ljubitelj stvaranja u grupama. U osnovnoj školi sam počela prepoznavati kreativne prednosti stvaranja u osami te važnost mira i izolacije za kreativan proces, tako da svoje dane provodim uglavnom sama u atelieru ili na plaži. Mislim da ti momenti samoće imaju moć reflektirati emocije i misli koje postaju sama tijela mog rada, autorefleksivno.
Za tebe je stvaranje… Tvoj interes je u?!
Glavno područje mog interesa u umjetnosti je ženska tjelesnost, uvijek je bila i mislim da ću joj se uvijek vraćati. Svi ostali projekti koje sam radila bili su neka vrsta potpore, uglavnom financijske. Tijekom studija uzore sam nalazila u umjetnicama kao što su Cindy Sherman, Hannah Wilke, Judy Chicago, Orlan i druge. Sve navedene umjetnice prikazuju tu neku radikalnu tjelesnost koja razotkriva žensko tijelo kao tijelo koje je od uvijek reproducirano što mi je jako zanimljivo i o čemu intenzivnije razmišljam u svojim radovima. U njima i sama pokušavam prikazati nepomičnost ženske poze koja bi razotkrila intervenciju i moć pogleda, put gdje se erotično tijelo razotkrije kao nešto drugo i točka na kojoj osjetimo da subjekt nestaje. Za sada je to za mene jedan proces za koji nisam sigurna gdje će me odvesti. U novoj seriji mi pomaže ulje kao medij za prikaz različitih tonova kože koje bi graničile s bojom mesa kao put od idealiziranog tijela do objektiviziranih dijelova mesa, ono što vidimo na površini i ispod. Na aktovima uglavnom nikada ne radim lica ili ako je takva poza jednostavno ga prešaram, jer po meni lice znači identitet. U svakom slučaju vidjet ćemo gdje će me proces odvesti.
Tvoje iskustvo rada sa studentima i mladima?
Kroz rad sa studentima i mladima shvatila sam prije svega da i sama još uvijek učim i da je to obostran proces. Možda najbitnija poruka koju sam usvojila kroz iskustvo rada s djecom i mladima je to da svi imamo neki potencijal u sebi, a ako stvorimo dovoljno opuštenu atmosferu i pružimo podršku, on će se sam kanalizirati.
Biti umjetnica danas?!
Voljela bi djelovati isključivo kao samostalna umjetnica. Želja mi je da kroz svoju likovnu produkciju otkrijem više o sebi. Nemam više želju djelovati na više vizualnih područja simultano, već se posvetiti samo jednom i tu se isprofilirati. Nadam se da će mi životni uvjeti to i omogućiti. Iako bih voljela kroz neko vrijeme realizirati i likovne radionice unutar prostora ateliera. To je rad koji obogaćuje duh, tako da mi je drago što sam stekla pedagoške kompetencije i već imam iskustva radioničkog rada s djecom i mladima. U svakom slučaju želim se dalje razvijati, ići naprijed. Sjećam se jedne svoje životne situacije za koju se nadam da će mi biti zvijezda vodilja do kraja života. Naime, kao dijete sam imala bijelu majicu na ananas. Obožavala sam je i stalno je nosila. Jednog sam je dana slučajno spalila s peglom od iza. Sestra me je pitala što ću sada, a ja sam je obukla tako spaljenu i rekla “Što je iza se ne vidi i nije bitno”.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Mon cafe
