Vladimir Tomić rođen je u Rijeci, a petnaest godina kasnije, nešto malo nakon upisa u Školu primijenjenih umjetnosti u Rijeci, prepoznaje graffite i street art kao nepregledni teritorij za svoja kreativna kretanja, a možda i stvaranje novog identiteta. Ne bi li podmazao kotače promjene, nestrpljivo se počastio novim imenom – Mosk. Iako u početku nejasnih očekivanja, želja za crtanjem nije kopnjela. Vozeći slalom između bavljenja glazbom, s bendom Moskvä koji aktivno nastupa od 2011. i izdaje tri nosača albuma za Dallas Records, surađuje i s mnogim riječkim glazbenicima poput Borisa Štoka, ENI, Turisti, The Ant, te potpisuje glazbu za filmove Glavno jelo Kristine Barišić i Happy End Anđela Jurkasa. Posljednjih godina ipak crtanje postaje njegovo glavno sredstvo izražavanja, iako glazba potpiruje i dalje. Sudjelovao je na brojnim graffiti i street art festivalima u Europi i regiji (Grčka, Danska, Nizozemska, Austrija, Srbija, Bosna i Hercegovina…) i Hrvatskoj, te sudjelovao na nekoliko grupnih izložbi i rezidencija. Radovi su mu objavljeni u mnogim svjetskim i domaćim publikacijama i časopisima posvećenim urbanoj umjetnosti (Europe Street Art & Graffiti, Graffiti Burners, 400ml, No Color, Lunar: From Zagreb With Love, Nasty Sons – Traditional graffiti, Street art Zagreb…). Diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Više o Vladimiru možete saznati na:
Instagram: @mosk83
Kako je sve krenulo?
Hodajući u, i iz škole, redovno su mi koncentraciju da se držim kolnika ometali graffiti i potpisi na obližnjem mostu, ali bio sam premlad da uopće naslutim zbog čega su tako zanimljivi i privlačni. Sada, pretpostavljam, bilo je u graffitima nešto meni nepoznato i novo, ali i s čim sam se na neki način mogao poistovjetiti. Energija brzog izvođenja, neposrednost pri crtanju, prepoznao sam da odgovara mojoj osobnosti. Ali nije oduvijek bilo tako, sjećam se prvog puta kad sam otišao na zid, vrlo oprezan i suzdržan. Bila je rana zima 1999., skice sam pripremao mjesecima unaprijed, pažljivo i predano na papiru ili koricama školskih knjiga, a novac za sprejeve akumulirao, između ostaloga, skromnim odricanjem od kupovine pet deka parizera za marendu u školi, ali nikad i kvarat kruha, pa je i to skupljanje znalo potrajati. Strah od konačnog suočavanja s prvim crtanjem na zidu odugovlačio sam čekajući savršene vremenske uvjete, ali ta nesigurnost me skoro stajala cijelog godišnjeg doba, pa sam prvi sunčani dan izletio iz kuće. Potpuno opremljen s tri nova spreja stao sam pred zid. I nekako krenuo. Dva sata kasnije i na moje iznenađenje, rezultat je bio skoro ništa nalik na idejnu skicu. Ali nisam otišao ni najmanje obeshrabren, strahopoštovanje prema velikom formatu je nestalo, a nijedan zid više nije predstavljao prepreku.
Kako izgleda dan graffitera glazbenika?!
Iako me i danas slučajni prolaznici, koji se zateknu dok negdje crtam, pitaju koristim li se šablonama i kao što nemam ništa protiv njih, nemam ih ni razloga koristiti, a tako nekako mi idu i dani, nastojim da svaki sljedeći uglavnom manje sliči na onaj prethodni. Iako mi je uzeti gitaru u ruke bila još jedna omiljena preokupacija, od jesenas vrijeme radije provedem čitajući. Vikende posvećujem crtanju na zidu. Tad sam rijetko kome dostupan.
Ono kada ti netko išara graffit…
Upuštanjem u street art, graffite i murale, pristajete na ograničeni rok trajanja radova, krivnjom atmosferilija, nedostatkom površina i mnogim drugim razlozima… Posljednje dvije-tri godine crtam na lokaciji u Rijeci daleko od centra i prometa. Nakon što sam u nekoliko mjeseci i uz pomoć prijatelja, pokrio većinu površina, kako bih održao dojam oaze, krenuo sam precrtavati upravo svoje radove. Takvim se potezom, nažalost, nisam nikome zamjerio. A za skladištiti zamjeranje prema nekome, odavno sam shvatio da nemam dugoročnih kapaciteta, niti energije.
Gdje te se inače možemo sresti…
Ako vam kažem gdje, to više neće biti susret nego skoro dogovor.
Za kraj vizija…
Idem tamo gdje nisam bio.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Book caffe Dnevni Boravak
