Neno Belan, kantautor, elektroničar po struci, Splićanin koji trenutačno živi u Rijeci. Nekad frontmen popularnog splitskog sastava „Đavoli”, s kojima je u kratkom roku postigao veliki uspjeh na području bivše države Jugoslavije, te ostavio pregršt evergreenova iza sebe, kao što su „Pričaj mi o ljubavi”, „Stojin na kantunu”, „Bambina, „Dani ljubavi”, „Ja volim je”, „Ostani uz mene”, „Dugo toplo ljeto”, i druge. Nakon raspada sastava 1991., 1992. seli u Zagreb, a potom 1995 i u Rijeku, te nastavlja s uspješnom solo karijerom i održava kvalitetan stvaralački kontinuitet, tako da je i 1990-ih godina objavio niz uspješnih pjesama kao što su „Sunčan dan”, „Vino noći”, „Rock galama”, „Dotakni me usnama”, „Ponoćna zvona”, „Ivona” i druge, a danas je solo izvođač uz svoje vjerne prateće „Fiumens”, od 1997. godine. Njegova glazba je pod direktnim utjecajem The Beatlesa, odnosno općenito zvuka izvornog rock’n’rolla 1950-ih, zatim britanskog i američkog pop-rocka 1960-ih godina, kao i dalmatinskih etno melodija i talijanskog belcanta, odnosno kancone, ali nije mu nepoznato ni koketiranje s drugim stilovima kao što su reggae, ska, latino, i ostali. Neno Belan & Fiumens redovito održavaju koncerte diljem cijelog prostora nekadašnje bivše države i jedni su od najaktivnijih bandova na ovim prostorima. Studijski album „Rijeka snova” donio im je 2008. nagradu Porin za najbolji pop album. Također, jedan od Belanovih hitova, pjesma „Zar više nema nas” koju je snimio u duetu s Massimom, a za koju je dobio i još dva Porina 2009., za najbolji duet, te onaj najznačajniji, kao autor, za pjesmu godine. Te iste godine dobiva još dva Porina, za kompilaciju godine i u povijesno-tematskoj kategoriji za trostruki cd-box grupe „Đavoli”. Pjesma „Rijeka snova” najizvođenija je hrvatska pjesma uopće u 2008., a pjesma „Zar više nema nas” najizvođenija je u 2009. godini po službenim podacima Zavoda za zaštitu malih autorskih prava. 2010. Godine Neno Belan dobiva cijenjenu strukovnu nagradu Hrvatskog Društva Skladatelja – HDS, i to u kategoriji zabavne glazbe, koja se dobiva jednomu životu. Od 2014. je punopravni član Izvršnog odbora redizajniranog Zagrebačkog Festivala, i daje svoj udjel u njegovom novom podizanju i moderniziranju, a od 2017.-te je i njegov Umjetnički ravnatelj.
Kako je sve krenulo?
Meni nije bila namjera u životu biti glazbenik. Uz osnovnu školu roditelji su me upisali na gitaru u glazbenu školu, a ja sam bio poslušno dijete i tako je započeo moj glazbeni put. U srednjoj školi pod utjecajem pop i rock kulture počeo sam se zanimati i za druge glazbene pravce te od ušteđevine, od džeparca marende koju nisam kupovao, nabavio sam prvu električnu gitaru. Do kraja srednje škole počelo sam svirati po garažama s prvim bendovima. Završio sam za radio televizijskog mehaničara i upisao fakultet misleći da sam odabrao svoj pravi životni poziv, a to je elektrotehnika koju nikada nisam završio premda mi je ostao još samo diplomski. Naime, profesor mi ga je vratio na prepravak zaključka koji je trebao biti nešto opširniji no ja ga nikada nisam prepravio te i danas stoji na ormaru. Nakon odsluženja vojnoga roka i izgubio sam kontakt s bendom, pomalo se i razočarao te prodao gitaru s mišlju da se više nikada neću baviti time! No u ono vrijeme mladi su se često družili uz gitaru i opet me to okruženje povelo, gitara mi je došla u ruke te je muziciranje krenulo. Moram spomenuti Marinka Biškića, inače prvog Splitskog punkera, zvali smo ga Fon Biškić i nije imao bend pa samo ga mi pratili, a bio je iznimno popularan i scenski atraktivan! Upravo je najzaslužniji za retro zvuk Đavola jer je inspiriran glazbom 60-ih godina kada su naši popularni pjevači radili prepjeve stranih hitova i izdavali singlice predložio da sviramo glazbu u tome stilu. Marinko je bio pjevač, pripremali samo repertoar. No u međuvremenu Marinko je dobio posao u Zagrebu i otišao „trbuhom za kruhom”, a ja sam uletio privremeno i tako ostao 30 godina, u biti ja sam slučajni pjevač. Grupa nam se zvala „Marinko i galebovi asfalta”, a kako njega više nije bilo trebali smo novo bombastično ime. Đorđe Marjanović prepjevao je pjesmu Đavoli Rocca Granate i netko je na probi lupio to ime, svi smo se oduševili i prihvatili novo ime. Mi smo bili cover banda, imali smo i čak i managera. Robert Čaleta Charlie koji nam je ugovarao gaže, on je inače umjetnik i pisao je tekstove pjesama, a ja glazbu. Nakon uspješno odrađenog ljeta, Škarica nas je pozvao u studio gdje smo snimili 4 pjesme. Počele su se vrtjeti po radijima, dobili smo poziv za gostovanjem u emisiji Stereovizija gdje smo i pobijedili. Nakon toga samo snimili prvu ploču „Ljubav i moda”. To je bio veliki hit, uslijedili su mnogobrojni nastup i bili samo jako popularni.
Nakon grupe Đavoli krećeš u solo vode…
Poslije rata započinje moja solo karijera s hitom „Sunny Day”, izdao sam 3 albuma i 1995. se preselio u Rijeku, da bi 1997. okupio Fiumense. Ova postava funkcionira jako dobro, godišnje odradimo oko 80 koncerata što dovoljno govori da smo kao obitelj jer bend je kao i brak. Ima uspona padova, kriza ali mi smo izdržali prvih „najgorih i najtežih” 5 godina uspješno nadvladali nesuglasice prilagodbe te ostali skupa. Marinko s početka priče danas je uspješni poduzetnik napravio je čokoladnu ploču za desetu godišnjicu ploče Rijeka snova pa su diskografi napravili vinil ploču, a onda je u čokoladi izlio negativ koji je mogao izdržati i do 5 slušanja!
Kroz život si išao vrlo intuitivno, htio si „normalan” život inženjera, ali na kraju je glazba prevladala…
Srce je vuklo! Majci je danas drago i ponosna je, onda je bila užasnuta. Inače tata je bio farmaceut, odlično je pjevao i njegov otac je svirao klarinet, sestre mi isto lijepo pjevaju, majka lijepo pleše dakle umjetnička crta u familiji postoji. A ja sam fatalista i vjerujem u sudbinu. To se jednostavno tako trebalo dogoditi. Moja kćer Nikolina je isto muzikalna i danas radi kao tonac u Hrvatskom narodnom kazalištu, i ušla je u povijest kao prvi ženski tonac tamo, a kao hobi je DJ! Sve je vodilo ovome, a ja sam samo treba uhvatiti prilike!
Kakav je život muzičara?
Volim tu slobodu i dinamiku. Upoznao sam mnogo ljudi, u bilo kojem većem gradu imam drage ljude i to su vrijednosti koje mi znače. Muzika je kreativan posao i stvaraš trajne vrijednosti koje ostaju novim generacijama.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
