Sandro Bastiančić samostalni umjetnik, profesionalni glazbenik. Autor tekstova i glazbe većine pjesama koje je otpjevao, ali i nekih koje su izvodili Tereza, Massimo, Nikolina Tomljanović, Natali Dizdar, Ivana Kindl, Mia Negovetić, Vjekoslav Ključarić, Aida Tokić, drage kolegice i kolege iz Slovenije Žiga Rustja, Mila, Rok Gerendja. Na svom kantautorskom albumu u pripremi surađuje s Ninom Romić i zagrebačkom grupom Headoneast. Surađivao je svojevremeno i s djevojkama iz grupe Meritas, Putokazima, ENI, Leom Rumorom iz Fiumensa. Gost je i na aktualnom singlu Vladimira Kočiša Zeca, zajedno s Nenom Belanom, Borisom Novkovićem i Denisom Dumančićem. Očito voli surađivati. Voli i plivanje. Radi i kao trener plivanja, s nekolicinom entuzijasta osnovao je 2014. Plivački klub Kantrida. Iza trenerskog rada stoji diploma Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, a nekad je radio i kao inspektor za antikorozivnu zaštitu u brodskom programu, s diplomom Pomorskog fakulteta. Radio je i kao urednik sportskog programa na Radio Svidu. Svestran? Kaže da nije, nego strastven. Najveća strast mu je ipak glazba, točnije – komponiranje. Obožava kreirati, stvarati pjesme. Obično ovim redom – glazba, zatim stihovi. Ne u pravilu, ali u većini slučajeva je tako. Izrazito je obiteljski tip uz svoju suprugu Mirnu i djecu Sandru, Biancu i Adriana. Ne voli izlaske, samo na obiteljske izlete, nogometne utakmice i na radne ručkove sa svojim cijenjenim kolegom glazbenikom i velikim prijateljem Robertom Funčićem. Dobitnik je Porina, višestruko nominiran za istu nagradu, dobitnik glazbene nagrade Music Pub, sudionik brojnih festivala u zemlji i inozemstvu, održao s grupom En Face i samostalno veliki broj nastupa u zemlji i regiji, tridesetak godina prisutan na glazbenoj sceni. Najveći hit ostao je „S dlana Boga pala si“, još od 1995. godine. Sandra to ne opterećuje. Kaže da ne stvara hitove, već pjesme.
Glazba kao preslika života kod tebe je kako krenula?
Uobičajeno. Otvorio sam širom oči i uši kao dijete svaki put kad bi se na TV-u pojavili neki čupavci s gitarama. Osvojilo me u sekundi, maštao sam kako ću jednog dana biti taj. Svi snovi postupno su se ostvarili. Duga kosa, lijepe djevojke oko mene, gitara, bend, televizijski nastupi, radio, novine, mediji, koncerti. Kako sam sazrijevao, sve manje me zanimalo pojavljivanje u medijima, a sve više stvaranje, komponiranje. Prva gitara došla je kao nagrada za odličan uspjeh i primjerno vladanje na kraju drugog razreda osnovne škole. S tom gitarom se najznačajniji komad priče zakotrljao.
Kako je izgledalo vaše muziciranje?
Na samom početku samo sam pozirao s gitarom pred ogledalom. Jednom prilikom mama me vidjela i dobacila „nije dovoljno samo znati držati gitaru, treba je naučit svirati“. To me dobro lupilo po glavi, odlučio sam naučiti. Vremena su bila takva da privatnih instrukcija gotovo da i nije bilo. Morao sam negdje upisati, ali nisam mogao muzičku školu, jer sam se već dobro uvalio u sport. Plivanje mi je uzimalo puno vremena. Nekim čudom otkrio sam školu gitare u riječkom „Circolu“, zajednici Talijana. Prof. Marjanović dao mi je prve lekcije, nakon dvije godine nastavio sam drugim putem. Počeo sam „skidati“ popularne pjesme sam. Zaronio u svijet akorda, riffova i rock’n’rolla. Bilo je puno uzbudljivije. Kad se u ranim dvadesetima pojavio prvi bend „Cheyenne“, to je značilo nadnaravno iskustvo. Posuđene električne gitare, pojačala, posuđeni bubnjar iz već uhodanog benda; prva proba… nezaboravno! Kad smo se ekipirali, pronašli prostoriju, nabavili svoju opremu i postali svoji na svome, bio je za sve nas kraj svijeta.
Za tebe glazba jest…
Strast. Moć. Vodi me kako god želi, u njenim sam rukama potpuno. Od glazbe živim i u njoj beskrajno uživam, rijetka sreća da se u životu na takav način spoje posao i ljubav. Melodije i zvukovi mijenjaju moja raspoloženja, tjeraju nerijetko i suze na oči. Glazba okuplja ljude, mene je okružila s gomilom prekrasnih ljudi, kolega i prijatelja. Glazba je i izazov; motiv. Kad čovjek radi u glazbi, postavi si neki cilj i teži tom cilju.
O kantautorskom albumu u pripremi…
Uzbuđen sam. Posao se lijepo razvija; šest pjesama spremnih, tri su već realizirane kao singlovi. Radim s fantasičnim ljudima; Robertom Funčićem kao producentom, Ivo Popeskić i Vedran Križan od pomoći su kad zatrebaju klavijature, Kruno Veršić i Joško Serdarević za bubnjevima, Henri Radanović na basu, Zvonimir Radišić na gitarama, sam sviram akustične gitare i usnu harmoniku, Igor Modrić i Robert Kalčić rade mi video spotove… uživam! Nina Romić doleti na poziv kad osjetim njen glas u pjesmi; radim lagani odmak od En Face-a. U biti, jedva čekam izlazak samostalnog albuma da iste sekunde mogu započeti ciklus priprema s novim En Face-om. Vrijeme leti, uskoro će i taj dan!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Book caffe Dnevni Boravak