Marku Rogiću, po struci odvjetniku, glazba se dogodila u četrdesetoj i upravo tako vidi svoje mjesto i razlog u glazbi kao nešto što je pronašlo njega, a manje svjesno i savjesno traženje sebe u svemu tome. U njegovom slučaju glazba je stvar odnosa prema svijetu i ljudima, razumijevanje stvarnosti, sadašnjosti i prošlosti u ladicama iskustava i povezivanja nečega što se čuje i doživljaja koji se pritom vraćaju. Glazba mu nikako nije rutina, ali on ju je rutinski prigrlio kao dio sebe pa i kao dio identiteta. I tako to sve počinje, u ranoj mladosti kao totem i znak raspoznavanja, a nešto kasnije kao omiljena aktivnost, hrana i podloga života. Možda je zato i odlučio u glazbenu javnost izaći pod pseudonimom ‘White on White’, jer previše je tu golih emocija, a premalo hrabrosti da se iza svega potpiše imenom i prezimenom. Formalnog glazbenog obrazovanja nema, a niti mu se čini da njegove izvedbe na nešto drugo i ukazuju, međutim, oblik kantautorskog izražavanja, u kojem se kao glazbenik vidi, podržava manjak znanja i vještine tako dugo dok se god ima nešto iskrenoga za reći. Barem je tako u njegovome slučaju. Prije nepuna dva mjeseca izašao mu je album prvijenac ‘Out of nowhere’ u nakladi Dallas Recordsa i možda upravo taj naziv najbolje sugerira što se krije iza svega. Riječ je o dvanaest skladbi iščupanih iz trošnog rudnika duše i života, zabilježeno na tvrdu podlogu kao dokument vremena i stanja, a sve to uz pomoć njegovog druga i glazbenog brata Darka Terlevića, koji je ta njegova glazbena lutanja uspio sastaviti u jedno i to aranžmanom, produkcijom i instrumentiranjem.
Kako je sve krenulo?
Pa prije svega je kolo krenulo nizbrdo. Životni ciklusi su takvi da u nekim godinama podsvjesno očekuješ životne gubitke, iako za takvo što nisi nikada spreman. Izgube se putem najbliži ljudi, ostane se bez dragih prijatelja i sve to nekako istjera bol na površinu. Srećom sam tu bol prepoznao kao inspiraciju i osjetio potrebu da tuga dobije dvije tri riječi, svoja dva tri stiha. Iako u slučajnosti ne vjerujem, dogodilo se i to da je moja Martina u slično vrijeme pripremala koreografsku predstavu sa svojom Plesnom grupom Flame, naziva ‘Love is all’ i, kako se rad na predstavi razvijao, tako smo shvatili da bi kao glazbena podloga moglo poslužiti ono što je s moje strane u to vrijeme bilo upravo u nastajanju. Međutim, osim glazbe koja je povodom ovom našem razgovoru, u predstavi je sudjelovala i glazba koju stvaraju dečki iz benda The Siids, prethodno spomenuti Darko Terlević i njegov parnter iz dua, Stanislav Grdaković, široj javnosti poznatiji kao glazbenici iz benda Morso, nažalost, benda koji je već neko vrijeme na kreativnom raspustu. Zapravo su oba projekta svoje prve premijere doživjela kroz spomenutu predstavu uz nekoliko izvedbi u Rijeci i Zagrebu. Bilo kako bilo, ostvarenje mog dječačkog sna o stajanju na stageu i sviranju svoje glazbe drugim ljudima, ne bi bilo moguće da taj zamašnjak nisu zavrtili ljudi kojima dugujem bezrezervnu zahvalnost i iskreno poštovanje. Kao što sam uvodno i naveo, čitava ova priča ne bi imala ovakav prizvuk, a možda niti priliku, da na moje sramežljive pokušaje snimljene u kućnoj radinosti, Darko Terlević nije reagirao sa zanimanjem i poticanjem za daljnjim stvaranjem. I opet ću prkositi ideji da u slučajnosti ne vjerujem kada ću reći da sam, tada prilično amorfne i gole izvedbe pjesama koje se sada nalaze na albumu, proslijedo na slušaonu dobrom duhu riječke kulture Vladi Simcichu Vavi u vrijeme kada je on sa svojim bendom Turisti imao promociju albuma u ‘Dnevnom boravku’. Upravo je on zaslužan da već takve snimke dobace do odgovornih u Dallasu Recordsu. Sve nakon toga čini mi se kao san. Premda je ‘White on White’ prije svega kantautorski projekt, u live nastupima izlazimo kao bend u kojemu su, osim Darka Terlevića, kao multiinstrumentaliste, tu još i Radoslav Tičić Paf na basu i Edin Botić na bubnju. Sve od reda moji dragi prijatelji, a onda i glazbenici koje čovjek može samo poželjeti da mu budu društvo na stageu.
Za tebe je glazba…
Za mene je glazba, kako uvodno rekoh, podloga i začin životu i njome se bavim onoliko koliko mi objektivne životne i vremenske mogućnosti daju. U svakom slučaju znam da štogod se s ovom glazbom dogodilo, izlazi iz srca, bez ograda, ali i bez pretenzija da bi ista trebala dobaciti do nekog cilja. Kada bolje razmislim, bilo bi lijepo svirati u nekom drugom gradu, u kontekstu u koji će biti lišen poznanstva mene i onih koji su u publici. Međutim, bilo kakav drugi vid zadatka, stavio bi nad ovaj projekt teret očekivanja, a bojim se i snažno utjecao na inspiraciju i kreativnost. Mada, moram reći da ovih potonjih ima prilično pa sam od završetka snimanja skladbi na ovom albumu, napisao materijala za još jedan, ali što ćemo i kada s istim, prepuštam odluku ovom ludom vremenu u kojem živimo.
Gdje te inače možemo sresti…
Nekako bih rekao da ovaj grad dišem, živim i koračam prilično intenzivno svaki dan, od prve jutarnje šetnje s my-best-buddy četveronošcem Bubom pa do iste takve oko ponoći, a često i bitno nakon toga. Moj je život, ali i ono što me okružuje posljednjih pet godina, suštinski vezan uz centar grada. Živim ponad Porto Baroša, na jednom kraju Korza mi je ured, a na drugom Book caffe ‘Dnevni boravak’. U takvoj je mikro geografiji nemoguće pobjeći od grada i ljudi.
Foto Nikki Vancaš
Zahvala Harat’s Pub
Pripremila: Maja Vizjak
