Ivana Kutni Mihić nakon srednje Medicinske škole upisuje Teološki fakultet u Rijeci. Kroz školovanje njegovala je želju za fotografiranjem te pohađala sve foto tečajeve koji se se u Rijeci nudili. Prije osam godina počela je fotografirati tek rođene bebice i djecu te danas suvereno vlada tim fotografskim smjerom. Stvara kod svojih klijenata doma ili na otvorenom. Sudjelovala je na više zajedničkih izložbi Foto kluba Rijeka i u sklopu seminarista sa Fotosofije 4. Više o njoj možemo saznati na
Facebook: Kutni Photo
Instagramu: kutniphoto
Kako je sve krenulo?
Od malena sam bila kreativno dijete, plesala sam, pjevala, crtala ,radila izložbe po stanu, bila član dječje kazališne scene. Djetinjstvo sam provela u Zenici, malenom industrijskom gradu u centru Bosne i Hercegovine. Moj otac je bio fotograf u lokalnim novinama tako da sam od malih nogu u doticaju sa fotogafijom. U četvrtom osnovne za rođendan sam dobila prvi fotoaparat i s njim bilježila školske događaje. Otac mi je bio najveća potpora u rastu i razvoju. Onda se desio nesretni rat i mi smo morali izbjeći uz Hrvatsku. Iznenadna smrt oca obilježila je naš dolazak u Rijeku i izbila nam tlo pod nogama. Bilo je teško prilagoditi se novoj sredini, načinu govora i naći nove prijatelje. Pa sam često vrtila i prelistavala naše obiteljske fotografije koje je otac napravio dok je bio živ. I mislim da je to moment kada mi se utkala ljubav prema obiteljskoj fotografiji i spoznaja koliku važnost fotografije mogu imati u nečijem životu.
Što je za tebe fotografiranje?
Kada fotografiram neku obitelj, jednostavno gledam iza te same fotografije. Gledam u ono što bi im ta fotografija mogla značiti za 10, 15, ili 30 godina. I to je ono što me pokreće i motivira. Obiteljska fotografija je izazovno područje fotografije koja uz sva potrebna tehnička znanja o fotografiji zahtjeva i veliku ljubav prema ljudima i djeci. Budući da nemam svoj studio, fotografiram kod klijenata doma. Fotografiram razne uzraste djece ali su moja uža specijlnost fotografiranje novorođenčadi, bebe između 10-20 dana starosti. Na fotografiranje novorođenčadi sa sobom nosim sve potrebne rekvizite (kapice, dekice, šalove) koje koristim kako bi naglasila nježnu prirodu tek rođenih bebica. Fotografiranje traje od 2-4h, uvijek ostavim dovoljno vremena za hranjenje, uspavljivanje bebica i postavljanje u one slatke sklupčane poze koje ove fotografije čine neodoljivima. Za fotografiranje novorođenčadi potrebna je dobra edukacija i poznavanje fizionomije bebe kako bi fotografiranje bilo sigurno za bebu i kako bi cijelo vrijeme fotografiranja sve bebine potrebe bile zadovoljene. Kako bi stekla sve te potrebne vještine prošla sam nekoliko on line radionica vodećih svjetskih fotografkinja na tom području i u nazad osam godina svakodnevno radim na usavršavanju svojih znanja i vještina. Iako postoje trendovi u fotografiranju novorođenčadi ja više naginjem klasičnim portretima i zato često u svojim fotografijama koristim jednobojne pozadine i prirodne poze. Inspiraciju pronalazim svuda oko sebe, promatram kombinacije boja u prirodi, časopisima, odjevnim kombinacijama, likovnim djelima, arhitekturi. Često promatram kako svjetlo pada i kako bi bilo najbolje fotografirati. U svakom slučaju proces fotografiranja je često u mojoj glavi bez obzira da li imam fotoaparat u ruci ili ne. Fotografiranje mi daje slobodu da budem kreativna , a opet ostaviti iza svog rada drugima lijepe uspomene. Često fotografiram obitelji i sa malo većom djecom. Fotografiranja su uglavnom opuštena i zabavna ali pomalo i kaotična jer ipak je riječ o fotografiranju djece. Tko god ima djecu zna da u njegovom životu vlada slatki kaos. Kod obiteljskih fotografiranja napravimo par formalnih fotografija gdje svi gledaju u fotoaparat za none i noniće, a ostalo se sve svodi na hvataju spontanih trenutaka i istinskih emocija. Uvijek mi je važno zabilježiti karakter djeteta, onaj neki izraz samo tom djetetu svojstven. Cilj mi je zabilježiti ljubav i toplinu koja u svakoj obitelji postoji i koja jednu obitelj čini drugačijom od druge.
Kako izgleda dan mame fotografkinje?
Moji dani su isprepleteni obiteljskim i fotografskim zadatcima. Dan započinjem u 6h ujutro, probudim se prije djece da u miru i tišini popijem prvu kavu. Kad odvedem djecu u vrtić i školu posvetim se fotografskom poslu. Ukoliko nemam fotografiranje onda se bavim obradom fotografija, objavom na društvenim mrežama, marketingom. Budući da radim od doma, uglavnom dok obrađujem fotografije kuham ručak, vješam robu i obavljam ostale dužnosti koje mame imaju. Nastojim sve obaviti do 15-16h kada idem po djecu i ostatak popodneva želim posvetiti njima. Pomoći oko pisanja zadaće, izvesti ih u šetnju, odvesti na vanškolske aktivnosti. Iako fotografski posao volim neizmjerno, obitelj mi je uvijek na prvom mjestu i na ta dva područja nastojim podvući jasnu crtu.
Za kraj…
Misao koja me je uvijek vodila na mom fotografskom putu je da nikada ne treba odustajati od svojih želja nego kad zapne dati si više truda da riješiš problem, nađeš način i da nastaviš dalje. Ne očekivati potvrde ili kritike okoline nego samoga sebe. Truditi se dati ono najbolje od sebe i vjerovati u ono što radiš. Kad znaš da si dao svoj maksimum onda svaki posao koji radiš ima za tebe potvrdu, vrijednost i smisao.
Foto Nikki Vancaš
Zahvala Corto Maltese
Pripremila: Maja Vizjak
