Ida Križaj Leko rođena je u Zagrebu gdje je studirala arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu. Za vrijeme studija radila u raznim arhitektonskim uredima te sudjelovala kroz različite autorske suradnje na arhitektonskim natječajima i radionicama. 2009. seli u Rijeku gdje stiče stručni staž u arhitektonskom uredu Randić-Turato, kasnije Turato. Od 2012. pokreće samostalnu djelatnost u Rijeci. Njeno arhitektonsko djelovanje fokusirano je jednako na fikciju, kao i na stvarnost. Dio je projektnog tima sportske dvorane i trga u Krku koja je 2014. godine osvojila nagradu Viktor Kovačić. S Anom Boljar dobitnica je nagrade Bernardo Bernardi 2018. za uređenje interijera prostora Rihub u Rijeci. Vanjska je suradnica projekta Rijeka 2020 – EPK. Više o Idi možete saznati na
Kako je sve počelo?
Kada bih se vratila u prošlost, rekla bih da je krenulo još u XV. Gimnaziji u Zagrebu pod utjecajem prekrasne profesorice iz likovnog, Karmen Ratković preko koje sam došla u doticaj sa suvremenom umjetnošću kroz vannastavni program, gdje sam već pred upis na fakultet stvorila jasne opsesije umjetnošću 20 st., točnije umjetnošću oko i od Marcel Duchampa. Sam upis na Arhitektonski fakultet u Zagrebu bio je vrlo logičan odabir nekog kome je opsesija umjetnost, a znanje iz matematičke gimnazije pripomoglo je studiranju. Ali iskreno, nisam uopće znala što me čeka, štoviše, unutar kruga obitelji nisam se s ničim sličnim susrela. Rekli bismo, to je bila čista intuicija.
Zašto Rijeka ili zašto ne Zagreb, isključuje li jedno drugo?!
Nakon fakulteta tražila sam opcije gdje se zaposliti, Rijeka je bila jedna od opcija. 2009. godine zaposlila sam se u arhitektonskom uredu Randić-Turato. Tada ta odluka nije bila niti bolja, niti lošija od neke druge, već samo odabrana. Danas mislim da je to najbolja odluka u mom životu. Novi grad sam shvatila i kao novi start za sebe i danas svoju obitelj i s tom sam misijom vrlo ”nabrijano” krenula u samu praksu arhitekture gradnju samostalnog života. Nakon odrađenog stručnog staža, ostajem u Rijeci i gradim svoju vlastitu praksu. Od 2015. godine kroz uključenost u projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture upoznala sam puno ljudi pa sada nakon 10 godina od dolaska mogu reći da se osjećam kao Riječanka. U isto vrijeme, volim Zagreb, volim svoju dječju sobu u stanu u Sloboštini i sve ljude koje tamo imam i uživam u vikend posjetima.
Što čini tvoju arhitektonsku praksu?
Firmu registrianu za djelatnosti projektiranja imam od 2013. godine. Time je definiran formalni aspekt moje prakse. Čime se sve bavim zapravo pokriva jedan veliki raspon, a to je od arhitektonskog projektiranja, izrada izložbenih postava te ”neprofitna djelatnost’ koju čine razrade koncepata u suradnji s drugim strukama, najviše dizajnerima, povjesničarima umjetnosti i filozofima, ponekad i ekonomistima. Trenutno, i tako će najvjerojatnije biti do 2021. godine, većina mog fokusa je na suradnji u projektu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kultutre u sklopu programskog pravca Slatko i slano.
Tvoje slobodno vrijeme…
Ja sam osoba koja se vodi motom ”Živi da bi radila!” tako da nekako to isključuje i slobodno vrijeme, barem ono pomno isplanirano. Svaki moment slobodnog vremena provodim sa svojim mužem i sinom od 16 mjeseci, obično su to neki brzinski i spontani odlasci na igralište ili plažu.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Cacao