Ivonina „službena“ glazbena priča započinje paralelno s upisom u 1. Sušačku hrvatsku gimnaziju kada se 1994. godine odlučila odvaziti i otici na audiciju za riječke Putokaze. Nakon brojnih nastupa s Putokazima i Enicama, koje je Miranda Đakovic oformila u pop sastav od odabranih solistica zbora, u trećem razredu gimnazije kada je imala 16 godina, s kolegicama iz grupe E.N.I. pobjedjuje na Dori s pjesmom Davora Tolje i Alide Šarar „Probudi me“ te predstavlja Hrvatsku na Eurosongu u Dublinu. Nakon srednje skole, kao i ostale kolegice iz grupe, upisuje fakultet; Ivonin je izbor bio studij Psihologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Od tog trenutka nadalje kreću paralelno dvije priče koje su odredile njezin životni put i poziv. Uz 20 godina glazbenog suživota s Enicama, 7 albuma, stotina nastupa i glazbenih nagrada. Posljednja glazbena izdanja u kojima mozete vidjeti Ivonu dvije su vrlo razlicite suradnje, prva sa Sašom Markovskim na pjesmi Moj dah https://www.youtube.com/watch?v=k8sWumIOtrU, a druga s Belfast foodom na pjesmi Samo jedan glas https://www.youtube.com/watch?v=So0HxU9QWxM. Sudjelovala je i u mjuziklu Putokaza ˝Raskružje˝tumačeći jedan od glavnih ženskih likova.
Ivona radi kao psiholog u riječkoj udruzi Terra te nastavlja s edukacijom i ostvaruje svoju veliku profesionalnu želju, postaje psihoterapeut. Nije na počecima svoje psihoterapijske karijere ni slutila koliko umjetnosti ima u psihoterapiji. Više o Školi za kibernetiku i sistemsku terapiju u kojoj je Ivona stekla svoje psihoterapijsko obrazovanje, a sada djeluje kao asistent s namjerom da postane učitelj psihoterapije, možete saznati na web stranici https://ukpo.hr
Kako je sve krenulo?
Sve je krenulo na balaturi u Korniću na Krku (terasi ispred obiteljske kuće). Naime, to je centralno mjesto okupljanja moje mnogobrojne obitelji. Iako većina obitelji živi u SAD-u, ljeti bi se svi našli na balaturi i vrlo često, nakon ručka ili večere spontano zapjevali. Baba i dede pjevali bi starinske napjeve s otoka, a mi unuci često bi zapjevali pjesme našeg barbe, maminog brata, Joea Maračića Makija. Sjećam se da sam voljela raditi pred svima raditi show, plesati i pjevati, ali moram priznati da sam se iznenadila kada mi je neki dan ujak rekao kako se dobro sjeća kako bi se popela na stol i svih zabavljala. Očito sam imala i tu fazu, dobro da me prošla u ranom djetinjstvu. Najveća potpora cijelo moje odrastanje uvijek je bila moja mama. Ona me vozila na svaku probu, od prvog nastupa na festivalu Mladi Punta pjevaju, gdje sam u 2. razredu osnovne škole i pobijedila, preko vožnji u Zagreb na Turbo Limach Show, do probi Putokaza pa Enica na koje bih jurila nakon škole. Ona je i moj najiskreniji kritičar.
Danas kada pogledaš „unatrag“ iskustvo s Eurosonga kakve emocije budiš…
Čini mi se kao da je to bilo u nekom prošlom životu, al onda kad pogledam neku fotku ili snimku, začudim se koliko detalja pamtim tipa što smo jele za doručak u hotelu Burlington, kako smo se vozile uz policijsku pratnju na svaku probu, kome smo sve dale intervju, što smo kupile za suvenir… Bile smo ozbiljne, marljive i predane kad je bilo riječ o pripremi nastupa, kad pomislim na to danas, baš sam ponosna i na nas i na Mirandu.
Kako je to razvijati se na dva fronta paralelno, umjetničkom i kao psiholog/psihoterapeut?
Glazba je cijeli moj život važan dio mene, ali u trenutnoj životnoj fazi dominantnija je ova druga umjetnost, psihoterapija. No, poveznica je za mene očita. Glazba je komunikacija. I ona unutarnja i ona interpersonalna. Oba su ta fronta kreativna, oba omogućavaju duboki osjećaj ispunjenosti. Posao psihologa i psihoterapeuta zahtjevan je, imati mogućnost ventilacije kroz glazbeno izražavanje znači jako puno.
Gdje te inače možemo sresti…
Moja je putanja kroz tjedan prilično predvidljiva, osobito zimi kad mi je najdraže nakon posla ušuškati se na kauč i s mužem gledati Netflix. Ako ipak odlučimo izaći, onda je to odlazak u kino ili na koncert. Cuge po kafićima zamijenili su izlasci u slastičarnice. Omiljena mjesta su mi šetnice; Žurkovo, Molo Longo, Lungo Mare od Voloskog do Opatije…
A kad idem na godišnji odmor, sresti me se može na plažama oko mog Kornića ili na aerodromu. Najdraži način punjenja baterija su mi putovanja.
Za kraj vizija…
Voljela bih i dalje učiti i razvijati svoju znatiželju i kreativnost. Kako u psihoterapijskom radu, tako i u glazbi. Da ove zime bude manje Netflixa, a više zajedničkog stvaranja. Baš bih voljela otpjevati nešto s Anthonijem (Anthony Kukuljan je kantautor, leader benda the Ant)!
Always look on the bright side of life.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Zahvala: Cacao
