Nisam dugo pisala. Pišem kad se pročistim od svih infomacija, uzmem zraka, proživim trenutke i dobijem inspiraciju da ih kroz svoje neke retke pretvorim u trajne uspomene. Život se događa dok o njemu ne razmišljamo, dok o njemu ne pišemo, dok ga puštamo da nas iznenađuje i čeliči, ponekad nas poput nanježnijeg dodira mazi, a ponekad imamo osjećaja da nas brutalno gazi.
Nema ravne crte. Nema stajanja. Gore, dole, lakše, teže.
Moj sin kaže – Mama, vozio sam danas romobil po brdici i nije bilo lako. Brdica znači uzbrdica i nije laka. Njemu za romobil, nama za neke ozbiljnije vožnje. Ali on ne razmišlja o njoj, ne analizira, ne dramatizira. Ili ju prođe ili traži pomoć, u svakom slučaju odmah reagira najbolje što zna. I pogriješi nekad, ali nauči. Koliko samo od tih naših malih osoba možemo naučiti…
No, na kraju dana uvijek odvozimo te naše brdice, nekad sami, nekad nam netko pomogne, nekad se poskliznemo, nekad daleko natrag otskliznemo. I sve je to život. Dok nam duh govori da idemo naprijed, idemo naprijed. Možda sporije od našeg plana, no ima dana… Bitno je ići naprijed. Bitno je znati da ćemo uspjeti. Bitno je ne odustati. Savršena kontrola ne postoji, samo nam može naškoditi. Umjesto kontrole situacija puno je bitnije kontrolirati svoje emocije.
Jedna od najpametnijih stvari koje sam samu sebe naučila je da smanjim očekivanja i uživam u svemu što imam. Mogu u trenu razmišljati o onome što nemam jer sam smatrala da ću to sve u ovom životnom trenu imati posloženo, ili mogu ne razmišljati i uživati u onome što imam.
Naučila sam uživati. Naučila sam upijati trenutke. Naučila sam da na kraju sve bude dobro. Da prođemo mi svi te naše brdice pa nam bude prelijepo kad se spuštamo i vjetar nam nosi kosu, pustimo noge, zatvorimo oči.
I onda opet bude teško. Penjemo se gore. Ne ide pa ne ide. Kao da se sve urotilo protiv nas. Prošla sam to i ne sumnjam da će me to opet u nekoj varijanti dočekati..
Sve je to u redu, sve je to život. Pustite nekad da vas vodi. Pustite mu ponekad da preuzme vožnju. Prepustite se, možda poletite, možda padnete. Sigurno ćete kad tad doživjeti i jedno i drugo.
U redu je. Pustite mu ponekad da izgradi jače i bolje vas. Tako je i mene, i pogledajte što mi je sve dao, posao koji obožavam, obitelj prije i poslije svega, divne poslovne suradnike i čitatelje – ja imam vas.
Život. Najljepša, najčudnija avantura. Splet svega i svih. Vjerujte mu, u svoje neke kutke čeka on minute u koje vam dovodi najbolje ljude i najbolje trenutke. Znam o čemu pišem, vjerujte mi na riječ… ♥
Pripremila: Marija Mažar
