Ana Perinić Lewis rođena je u Zagrebu, osnovnu školu i gimnaziju završila je u Oroslavju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je dvopredmetni studij kroatistike i etnologije. Godine 2011. na poslijediplomskome doktorskom studiju etnologije i kulturne antropologije doktorirala je obranivši disertaciju Pluralizam lokalnih identiteta Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesništvu.
Nakon studija tri godine radila je kao profesorica hrvatskog jezika u Srednjoj školi Oroslavje. Od 2003. zaposlena je kao asistentica, a zatim kao znanstvena suradnica na Institutu za antropologiju u Zagrebu, a od 2022. radi kao viša znanstvena suradnica na Institutu za migracije i narodnost. Područja znanstvenog interesa su joj sociokulturna antropologija, istraživanje identiteta i procesa identifikacije, istraživanja stereotipa, otočni studiji, istraživanje migracija i mobilnosti, književna antropologija, folkloristička istraživanja, antropologija starenja i antropologija smrti.
Sudjelovala je u radu 8 domaćih i 3 međunarodna projekta (od toga se 6 projekata bavilo istraživanjima otoka i otočnih populacija) te bila voditeljica međunarodnog bilateralnog projekta. Objavila je 3 knjige, 4 poglavlja u knjigama i 30 znanstvenih radova, a usmenim izlaganjima sudjelovala je na 50 međunarodnih i domaćih skupova.
Kako je sve krenulo?
Kao dijete nisam imala pretjerani interes za igračke, slagalice i lutke, već za priče: one koje su mi se čitale i pripovijedale, ali i one koje su ljudi pričali među sobom. Općenito me uvijek više zanimalo što ljudi oko mene rade, njihovi razgovori i načini na koje se druže i provode vrijeme. Odrasla sam u manjoj sredini, u proširenoj obitelji s djedom i bakom koji su snažno obilježili moje djetinjstvo, zadovoljavali i poticali moju radoznalost. Prije škole sam naučila čitati iz djedovih novina i od tada ne prestaje moje druženje s knjigama. U školu sam krenula malo ranije jer mi je u vrtiću bilo dosadno, tamo je sve nekako došlo na svoje mjesto, čitanje i razgovor o pročitanome bila je poželjna vještina koja je jako olakšavala savladavanje školskog gradiva i obaveza.
Gimnazijski dani bili su možda najljepše i najaktivnije razdoblje moje mladosti, bili smo eksperimentalni gimnazijski razred i profesori su se zaista trudili da srednja škola dobije i očuva gimnazijski program. Imala sam mnoštvo aktivnosti, a ishodi takvih zajedničkih druženja i projekata uvijek su bili podjednako zabavni i uspješni, sudjelovali smo na mnogim natjecanjima, putovali i družili se zajedno, unatoč ratnim godinama. Svi moji gimnazijski profesori bili su mi vrlo dragi, spremni na pomoć i savjete, ali profesorica hrvatskog jezika Barica Gradiški razvijala je moja krila izvan standardnih okvira i bila mi je glavna motivatorica za donošenje odluke o izboru studija kroatistike.
Etnologija me privukla zbog toga što je nudila odgovore na moje najranije interese vezane uz ljude i njihove običaje, navike, priče, sličnosti i razlike.
Terenski rad i kvalitativna metodologija koja počiva na promatranju i razgovorima s različitim ljudima iz različitih krajeva su mi najdraže naučene vještine. Nedavno sam radila reviziju o broju provedenih intervjua na terenima kroz studij i znanstvenu karijeru, došla sam do broja 300. I još uvijek kad preslušam snimke, prisjetim se lica, mjesta gdje smo vodili razgovor, prostora, mirisa… Neprocjenjivo iskustvo!
Kad sam upisivala fakultet (što je za moje roditelje i sestru koji su svi stomatolozi i imaju jedno „praktično“ zanimanje bio šok), a ni poslije, nisam se mogla potpuno opredijeliti samo za jedan smjer i odreći drugoga. To je bilo vidljivo i u mom diplomskom radu (etnografski elementi u hrvatskom povijesnom romanu) i kasnije u disertaciji gdje sam proučavala lokalne hvarske identitete dijakronijski (u književnim djelima i usmenom pjesništvu) i kroz terenska istraživanja intervjuirajući današnje otočane. Okušala sam se i u učiteljskom radu, ispunjavalo me podučavanje i uvid u svijet s druge strane katedre, ali je nešto nedostajalo.
Antropologija je bila zapravo znanost koja je bila ono što sam tražila u istraživanjima čovjeka, a na Institutu za antropologiju pod vodstvom akademika Pavla Rudana upoznala sam sva njezina područja. Kroz rad na interdisciplinarnim projektima i u svakodnevnoj komunikaciji sa znanstvenicima iz različitih područja antropologije, pronašla sam svoje interese i primijenila ih u istraživanjima otoka i otočnih zajednica. Interdisciplinarni rad pruža mogućnost da svaki istraživač sagleda problem iz svog područja ili polja, ali da je spreman izaći iz uskih okvira struke, saslušati i povezati se sa znanstvenicima iz drugih disciplina, njihovim idejama, istraživačkim pitanjima i metodologijama.
To je zahtjevan oblik znanstvenoistraživačkog rada, ali su rezultati kvalitetniji i pružaju vam mogućnost novih spoznaja, kreativnijih i inovativnijih putova promišljanja. Nakon dvadeset godina s vrijednim stečenim znanjima i vještinama, promijenila sam ustanovu i odlučila se na nove izazove u istraživanjima mobilnosti i migracija na Institutu za migracije i narodnost.
Kako se antropološki istražuje?
Antropologija kao znanost koja holističkim pristupom proučava čovjeka bila je zapravo ono što sam tražila i što je najpotpunije zadovoljilo moje raznovrsne interese. Na Institutu za antropologiju pod vodstvom akademika Pavla Rudana upoznala i dobila uvid u sva njezina glavna područja: biološku, lingvističku, sociokulturnu antropologiju i arheologiju (paleoantropologiju, bioarheologiju i antropološku arheologiju). Moje područje je etnologija i kulturna antropologija koja proučava čovjeka kao društveno i kulturno biće, društvenu i kulturnu varijabilnost ljudskih zajednica te meni uvijek interesantne odnose koje čovjek uspostavlja s onima koje smatra drugima i drugačijima ili bliskima. To podrazumijeva odlazak na terene, intervjuiranje, promatranje ili anketiranje ljudi.
Ovakva istraživanja zahtijevaju dulji boravak u zajednicama ili višegodišnje češće odlaske i povezivanja s ljudima koje istražujete. Rezultati istraživanja koja se temelje na takvom terenskom radu meni su najzanimljivija i najintrigantnija, otvaraju nove spoznaje, a mnogo puta vas dovedu do preispitivanje nekih starih i ukorijenjenih pretpostavki. Kroz rad na interdisciplinarnim projektima i u svakodnevnoj komunikaciji sa znanstvenicima iz različitih područja antropologije, pronašla sam svoje interese i primijenila ih u istraživanjima otoka i otočnih zajednica. Posebno su me zanimale identifikacije (lokalni identiteti i stereotipi) i migracije otočana.
Interdisciplinarni rad pruža mogućnost da svaki istraživač sagleda problem iz svog područja ili polja, ali da je spreman izaći iz uskih okvira struke, saslušati i povezati se sa znanstvenicima iz drugih disciplina, njihovim idejama, istraživačkim pitanjima i metodologijama. To je zahtjevan oblik znanstvenoistraživačkog rada, ali su rezultati kvalitetniji i pružaju vam mogućnost novih spoznaja, kreativnijih i inovativnijih putova promišljanja. Nakon dvadeset godina s vrijednim stečenim znanjima i vještinama, promijenila sam ustanovu i odlučila se na nove izazove u istraživanjima mobilnosti i migracija na Institutu za migracije i narodnosti.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Slobodno vrijeme je najviše provodim s obitelji. Suprug je ljubav iz studentskih dana i klupa, također je znanstvenik pa imam s kime podijeliti ideje i dvojbe vezane uz istraživanja, a svojom duhovitošću u svim životnim situacijama svakodnevno potvrđuje zašto ga volim. Imam sina i kćer, vrijeme provedeno s njima mi je dragocjeno, vrlo često izazovno, ali i ispunjavajuće. Iako sam studirala književnost i upoznala sve tajne analize književnih djela, nije me napustila primordijalna čitateljska strast u susretu s knjigom.
S godinama sam shvatila da volim dulje forme, romani su mi dokaz spisateljskog majstorstva, a priča i stil koji me nosi kroz stotine stranica uvijek me iznova oduševi. Volim šetnje prirodom, ali sam brzi hodač što često živcira moju pratnju. Nisam tip koji se „jutri“, otvaram oči i aktivno krećem u dan, bez dugih kava i meditacija, ujutro volim biti okružena ljudima sa sličnom energijom. Najveća mana mi je što imam izuzetno nizak prag tolerancije prema gluposti i sporosti, što često moram kontrolirati.
Dva citata iz književnih djela su se pokazali vrijedni mantre, jedan je Balzacov i primjenjujem ga u neugodnim dnevnim i životnim susretima: „Pokvarenost je oružje osrednjih sposobnosti.“ Drugi je Krležin i on me formira, privatno i poslovno: „Među ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno.“
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Magdalena Štibohar
Prethodni članak – GRAD ZNANJA: KAVA, KOLAČ, KNJIGA I ŽIVOT ALEKSANDRA VUKIĆA