Aleksandar Salević riječki je chef, nakon godina provedenih u Španjolskoj sidro (ili ako ćemo poetski – kuhaču) je spustio u rodnom gradu. Talentirani i hvaljeni chef iskustvo je stekao na svjetski poznatim španjolskim gastro adresama, a kasnije je uspješno vodio neke naše eminentne i drage nam restorane. Dojam na prvu – strog i ozbiljan, ali zapravo – vrlo ugodan i šarmantan. Razgovor je na kraju završio salvama smijeha. Zbog šarma ili gemišta, nismo sigurni.
Našli smo se s njim nakon jedne od njegovih “moćnih” smjena (moćnih, ne noćnih!), sjeli u hlad i uz hladno piće započeli razgovor. Prvo pitanje nametnulo se samo po sebi.
Posao chefa je zasigurno kreativan, ali i vrlo naporan. Kako se opuštaš na kraju intenzivnog radnog dana?
Svako jutro čim se probudim, ali isto tako i prije spavanja, radim vježbe disanja i Qigong. To je zapravo energetski rad kojim uvećavamo i obnavljamo našu unutarnju energiju koju vodimo kroz tijelo. Qigong je vještina za poboljšanje zdravlja i načina života koja se stoljećima vježba u Kini.
Također, godinama sam u sportu; bavio sam se rukometom i vaterpolom, a vježbanje u teretani prakticiram stvarno već dugo i od toga ne odustajem. Možda se ne vidi, ali tako je. 😀 I, ima još jedna stvar za opuštanje – a to je lagani gemišt!
Zanimljivo! Ova metoda nas je zaintrigirala, guglat ćemo! Tko se najviše veseli kada dođeš doma?
Moj Messi, naravno. Pas bezuvjetno i iskreno voli. Ima godinu i pol i još je jako razigran. Našli su ga na Platku pa sam ga ja preuzeo prije nego ga pošalju u azil.
To je tako trebalo biti. Pronašli smo se. Kao i s ljudima. Uđu ti u život neki ljudi, duše vam kliknu na prvu. Moj sin Marco mu je dao ime. Mislim da ne moram objašnjavati porijeklo imena. 😀
Ali ne smijem zaboraviti spomenuti da imam i mačku. Zove se Cuca (čita se Kuka). Messi i ona su kao pas i mačka. Iako je Messi terijer, često ga nađem uvrijeđenog, okrenutog leđima jer ga je ona stavila na red.
Nakon što smo već nakon drugog pitanja otkrili njegovu nježnu stranu, zanimalo nas je kada je i kako uopće započelo ovo Aleksandrovo gastronomsko putovanje.
Sa sedam godina sam odlučio ekipi iz škole napraviti fini obrok. Radio sam ražnjiće i skoro zapalio kuću. Nastavila su se moja eksperimentiranja pa sam svakim danom bio sve bolji.
Završio sam Elektro školu i krenuo raditi. Bilo je tu svega. Bila su to druga vremena i druge generacije. Krenuo sam od raznih poslova u sali, zatim me je privuklo somelijerstvo a na kraju sam završio u kuhinji. Dakle, dugo godina sam brusio zanat na raznim kuhinjskim poslovima i onda sam (tek) sa tridesetak godina ušao u kuhinju profesionalno.
Je li istina da se u svakom tanjuru koji pripremiš može pronaći i dio tvoje osobnosti?
Yes! Veliko DA! Kad radiš ono što voliš to je dio igre. Ja u svakom svom jelu dajem sebe, svoja znanja, svoja iskustva, svoju ljubav kako bih prenio osjećaj i nekome stvorio nezaboravan doživljaj.
Velika je razlika između hraniti se i jesti!
O da, potpisujemo. Vratimo se malo u prošlost, kakav je bio osjećaš kada si odlučio otići iz Hrvatske? I zašto?
Imao sam 20 godina, završio sam školu, odslužio sam vojni rok i bilo je pravo vrijeme za malo vidjeti svijeta. Neka ljubav te odvede u jednu zemlju, neka druga ljubav u neku drugu, upoznaš divne ljude, otvore ti se razne prilike. Ili neke prilike sam stvoriš. Neki snovi se ostvare, neki ne. Ali zahvalan sam na bogatstvu iskustva koje sada nosim u sebi.
Nedostaje li ti Španjolska?
Ne! Kada je bilo vrijeme, kada sam osjećao da je došao taj trenutak, donio sam odluku da se vratim u moju Hrvatsku, moju Rijeku, na moj Trsat.
Sin Marco i dalje živi u Španjolskoj, ali često dolazi tako da udaljenost nije nikakav problem. Ima 18 godina i gradi svoju budućnost tako da smo mi sada u fazi da smo više prijatelji nego tata i sin. Iako, naravno, tata je tata. S njim, kao i sa svim dragim prijateljima, često se “čujem i vidim” zahvaljujući dostupnim, brojnim komunikacijskim kanalima.
Možda smo malo skrenuli u preozbiljnom smjeru pa smo razgovor htjeli vratiti na gastronomiju s nekoliko kratkih pitanja. Tada je krenulo stvarno zabavno i opušteno, a ovaj dio razgovora bi se trebao zvati Krivo formulirano pitanje. Naravno, čista zezancija, ali nama je ostalo u uhu.
Što je najvažnije u (profesionalnoj) kuhinji?
Krivo formulirano pitanje! 😀 Svaki element, svaki član tima i svaki gram namirnice je jednako važan. Lanac ovisi o čvrstoći svake karike.
Koja ti je najdraža namirnica?
Krivo formulirano pitanje! 😀 😀 😀
Ne postoje bolje i lošije namirnice. Svaka ima istu vrijednost ako se prema njoj odnosi s ljubavlju.
Koje ti je najdraže jelo?
Uživam u svemu, a frižider mi je doma obično prazan.
Od mog frižidera se ne bi mogao napraviti ni chef challenge. Znate ono kada ponudite jednu namirnicu, a chef od samo nekoliko stvari koje imate doma napravi super jelo.
Koje jelo pripremaš kada nekoga želiš stvarno, ali istinski oduševiti (ovdje baš mislimo oboriti s nogu)?
Eeeeee, prvo moram imati, kako ga ja zovem, informativni razgovor. Moram upoznati osobu prije nego joj nešto skuham, mislim, baš za nju.
Bit ću iskren, to je zato jer učim na greškama. Jednom sam htio impresionirati jednu damu, pripremao sam joj čudesa, ma Michelin zvijezde su lebdjele po mojoj kuhinji toga dana. A ona je došla i rekla da je više tip cure za miješano meso. E pa zato se prvo potrudim dobro upoznati osobu kojoj već planiram spremiti “romantični obrok”.
Kojeg hrvatskog kolegu chefa, kojeg mi znamo s društvenih mreža i iz medija,
najviše poštuješ?
Hrvoje Zirojević, David Skoko, Mate Janković…. jer rade na sebi i autokritični su. Donose osobni i profesionalni doživljaj, kod njih se osjeti da su im mozak i srce u skladu, ali isto tako i naše energije su se pronašle. To je ono o čemu smo pričali ranije, kako smo se Messi i ja pronašli.
Većina kuhara nove generacije koje pratimo ima tetovirane ruke, no to kod tebe nije slučaj. Ne voliš tetovaže?
Tlaka! Šalim se! Tko voli neka izvoli, moj đir to nije.
Nadamo se da nije još jedno krivo formulirano pitanje, znamo kako se osjećaš iza lonaca, poklopaca… a kako se osjećaš iza objektiva našeg Ivora Mažara?
Iza (ili ispred) objektiva osjećam se opušteno jer na kraju krajeva to je samo još jedan od načina pričanja naših priča i života.
Koji recept si pripremio za čitateljice Stiluete?
A neeeee, svaka dama je posebna. Neka mi se jave u DM ili Inbox, pa ću im poslati recept koji će biti odabran baš individualno.
Ok, izazov prihvaćen! Nakon krivo i dobro formuliranih pitanja ipak smo dobili jedan dobro začinjen intervju i jednu dobru priču!
Fotografije: Ivor Mažar
