Menu
DSC_4479

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Susreti neke čudne vrste.

Ima nas svakakvih i dobro da samo različiti, ali uvijek se nekako iznenadim kada se susretnem s nečim ili nekim besmislenim. Isto retoričko pitanje si postavim,  šta je pojedincu u glavi da se tako ponaša ili radi to što radi?! Kako si svoj naum objasni?!

Nedjelja navečer šetam svojega maltezera Benka po Kantridi i presretnem tipa kojega viđem tu i tamo. Nekoliko puta je zastao i izmijenili smo par neformalnih, naime znao je ime mojeg psa pa mi kultura ophođenja nalaže da prozborim koju. Tu večer naišao je sa svojim psom, odzdravila sam i nastavila svojim putem. Za nazad već je bilo oko 21 sat spazim ga sjedi za zidu u daljini, ali sam. Kao da nekoga čeka. Nastavim prema njemu, a on odjednom nestane. Hodam dalje i odnekud ovaj izviri kao da će me presresti ali trgne se promijeni smjer kretanja i ubrzano nastavi ispred. U meni osjećaj zbunjenosti i neugode. Prelazim preko ceste jer razmišljam. ako idem po stepenicama preko pruge veća je mogućnost da ću ga susresti tj da će mi banuti budući da je krenuo u tome smjeru, ovako ću prečacem do kuće. Ubrzano se krećem uzbrdicom i prelazim prugu u mrklome mraku. Na osvijetljenom dijelu ulice zastajem da provjerim situaciju. Za manje od minutu evo i njega. Znam da ne živi u neposednoj blizini, u mojoj ulici poznato je lice. Nastavim sad već u strahu i panici jer me definitivno onaj čovjek prati. Idem uzbrdo da mu doslovno ne pokažem u kojoj zgradi živim. Napravim veliki krug po susjednoj ulici i spuštam se prema svojoj, a na ulazu u zgradu imala sam šta za vidjeti. On sjedi i čeka! Skamenila sam se, ovo je sad bilo i više nego šokantno. On zna puno više o meni nego sam naslutila. Tu noć jedva sam oka sklopila i svako toliko na prozor voaerski sam provirivala kroz zavjese je li u blizini.

I onda neki dan prije podne šećem opet s Benkom i spazim ga. Idem mi u susret, a ja znam da je ovo prelomni trenutak koji će odraditi daljnji tijek događanja. Ako ga ignoriram pokazati ću negiranje težine cijele situacije i dati mu zamašnjak za možda neku novu sačekušu. Zato ga i prije nego se snašao zateknem i isprepadam s laganom agresijom. Sada on negira moje tvrdnje, opravdava se, ono šta se u narodu zove pravi pizdek! Taj je već mislim promijenio rutu po kojoj šeće svojega pas i mislim da ga više neću sresti!

Isto bliski susret te čudne vrste imala sam i davnih dana kao mlada djevojka s nepunih 25, po povratku sa svojega prvoga radnoga mjesta. Zanimljivo kako se povijest u našoj familiji ponavlja i moja majka se bavila instrukcijama dugi niz godina. Pomagala je u učenju jednome našem poznatome slikaru. On je njoj zauzvrat poklanjao svoja djela budući da novac tada nije imao, a njoj je bilo to još draže. Cijeli je stan uredila njegovom umjetninama, a neke su još i danas tu. Radila sam u agenciji za poduke u centru grada i odužila se nastava do kasno.

Već u noći po završetku krenula sam Kalvarijom do automobila kojeg sam običavala ostavljati u prvoj parking free zoni poviše. Na stubama presreo me stariji muškarac i ničim izazvan grubo uhvatio za nadlakticu i gurnuo u zid. Leđima sam udarila o kameni zid, dobro da nisam i glavom. Udarac mi je izbio zrak iz pluća, prestravila sam se. To su djelići sekunde kada se čovjek pogubi i ne zna šta mu je činiti. Jesam li išta govorila, opirala se ili vrištala?! Ne znam! Je li  htio uzeti moju torbicu i koji mu je uopće bio motiv, ne želim niti znati?! Začuli su se koraci, on me pustio i pobjegao preskočivši zid. Trebalo mi je neko vrijeme da dođem k sebi od šoka i jeze nemilog događaja. Još i dan danas znam osjetiti smrad njegovog kaputa koji me zgrozi.

Zar su sadistički porivi dovoljno dobro objašnjenje za ovakve postupke? Zašto to oni rade?!

Povijest se očito u našem slučaju ponovila. Te luđačke susrete imala je i moja majka. Naime, njoj je jedan poslovni partner ušao u ured i zaključao ih te krenuo prema njoj. Šta je ovaj očekivao, niti njoj nije jasno, ali ona ga je brzopotezno izvrijeđala, ošamarila i izbacila vanka. Na radnome mjesto koje je vrlo javno ići izvesti ovako što ravno je saltu mortale. Jednako tako kada je tražila odvjetnika usred problema i nedaća koje je imala te po preporuci išla jednome vrlo poznatome. Sastanak je završio tako da je bježala od ovoga oko radnoga stola i onda uspjela istrčati. Nije ništa i tome rekla svome suprugu jer bi im ovaj jako zagorčao život da je saznao išta. Isto tako o prijetnjama i ucjenama u svome slučaju pretrpljenoga mobinga te da mi se nudila opcija *zaštite* ukoliko postanem ljubavnica, nikada nikome nisam govorila. Procijenila sam da mi nitko ne može pomoći i da je sve na meni. Uzmi ili ostavi, a u mojem slučaju to je decidirano ostavi jer žena mojeg pedigrea nije profil ljubavnice niti netko s kime se tako brutalno postupa!

Žena uvijek bira i njezina je zadnja, otac je govorio!

Mnogi su mazohisti i to mi je jasno, ali čemu?! I tako ostaju u trulim vezama, lošim brakovima, na sebi neodgovarajućim radnim mjestima ili okruženi ljudima koji im ne odgovaraju. Frustrirani, ljuti i nesretni te sami time postaju loši ljudi jer su na vrlo niskim frekvencijama. Misliti da se to ne osjeti na pojedincu da nešto gadno tu ne štima je naivna zabluda. Svi mi zračimo i privlačimo upravo ono kakvi smo i sami. To ne trebaju biti začarani krugovi ako pojedinac to ne želi. Potrebno se samo osvijestiti se, shvatiti što se i kako hoće, onda krenuti u tome smjeru te uživati u putu i tome kamo i kome će nas to divno iskustvo odvesti. Mene je eto dovelo do ove kolumne! Da mi je netko pred godinu dana spomenuo ovakav tip pisanja, srdačno bi se nasmijala i najvjerojatnije rekla da zar uz sve svoje aktivnosti još da i pišem kolumne, ma no way! Nije to za mene, nisam ja vična tome, iskomuniciram druge načine i osim toga preintrovertna sam. A u biti otvaramo se svi, ali na neke svoje načine. Mnogo informacija plasiramo, a da toga nismo niti svjesni.

Svaki naš pokret, način na koji i što pričamo, kako komuniciramo, boja glasa, geste, kako živimo, šta volimo, kako se odijevamo, kakvi smo za stolom ili volanom, naše životne i ine vrijednosti te stavovi (oni koji ih imaju). Sve to govori puno previše o nama samima! 

Potrebno je samo motriti i sve će vam pokazati ko na dlanu bez da išta pitate!

Svi su se ovi događaji zaista desili o kojima pišem ne samo u ovoj nego i drugim kolumnama. Sve su to stvarni ili bazirani na stvarnim događajima, ali jedan se nikada nije desio. Susret s Marinom nije se realizirao jer on je fiktivan lik. On za mene predstavlja skup svih dobronamjernih savjeta ljudi koji su bili tu za mene te ono najbitnije, Marin je sve ono što si želim u životu. Želim zdravu i poticajnu atmosferu, dobre vibracije, lijepu energiju, pustiti prošlost iza sebe i ne osvrtati se! Marin je sve to meni objasni,  danas mi je jasno. Želim pravoga i dobroga čovjeka sebi kompatibilnoga, upravo ono što i zaslužujem nakon svega što sam prošla i izdržala. I vidovnjak mi je rekao, on vam neće dati vraćati se i kopati po prošlosti. Šta je bilo, bilo je, a vi ste njegova budućnost i njemu će samo to biti bitno. A bitna mu je i intimnost i tražiti će puno nježnosti te da mu se posvetite na kraju dana. Ali ja nisam taj tip zabrinuto konstatiram. Ne brinite on to vidi u vama i zna dobiti šta želi. Hedonista je i ljubomorno čuva i uživa u svome i onome šta voli. On je jednako tako okrenuo novu stranicu svojega života i zato se nalazite na istim kolosjecima i kada se sustignete, ostati ćete skupa do kraja!

Upoznala sam ljude koji su me uspjeli prestrašiti do kostiju. Upoznala sam ljude koje su me razočarali do suza. A sada čekam onoga koji će me znati razveseliti i usrećiti te tako taknuti u dušu!

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj…

FOTO: IVA KJAER

Vaše mišljenje nam je bitno!