skip to Main Content
MENU
Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Susret sa samoćom

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Susret sa samoćom

 

Ako te Maja nije odbila – nisi niti pitao, bio živ konstatira stari frend. Kanim se opravdati i napominjem kako mi je majka Richard Burtona pred 43 godina odbila, a neki dan moja malenkost jednog poznatog frajera iz nogometnog miljea koji se zaigrao s Benkom pa me priupitao može li se  fotkati s njime, brzopotezno odgovorih da mi je žao, ali nije sponzoruša nit posvuduša. Pametan  i normalan, svi smo se ugodno našalili. Frendu govorim da je to gen i što da si radim, jače od mene!

Znaš da sam bio zaljubljen u tebe kao mulac, ti si moja prva platonska ljubav. Brzo se počnem smijati, dobacim par auuu ili uuua da se ne promijeni dinamika razgovora i humor u njemu. No on ustraje, ti si bila drugačija, odraslija i tako daleka od sviju nas djece iz ulice. Mi smo se tebe čak i malo bojali kao takve, egzodus si nam bila.

Misliš da se radi o kultu ličnosti, kultu nedodirljivosti, otvaram diskusiju. Znaš i sam da su oni najstroži, koji ne znaju, koji su se boje. Da citiram Luku, kada me prvi put vidio na tv-u pomislio ova pojede frajere za doručak, a ono u biti mala maca.

Zna da moju teoriju savršenih fasada u datim trenucima.

Bila sam visoka i onda, možda zato taj vječiti odmak od generacije. I znala sam šta hoću, što je ključno to mi je i otac govorio. Nije mi se moglo ništa podvaliti od malena, točno sam znala koju haljinicu želim, isključivo lakirane cipelice, Barbike i lego kockice, kasnije tetris, crtić Cipelići, kod eurokrema samo bijeli dio, sladoled Zagi iako ga nisam mogla cijelog pojesti… Vidiš kako sam napredna, do dvadeset i pete sam jela čokolino, a prvi pravi dečko tek u dvadeset i prvoj, a bila sam vam tiha patnja?!

Dok nisam došla do Zagreba i kao cimerica dvaju diplomanata naučila kuhati i jesti normalnu hranu, jer croissant za doručak svako jutro uz čokoladice i cappuccino iz McDonnald’sa i nisu neka sreća od gastronomije. Majka me vukla okolo, u sve sam bila upućena, jela u restoranima s  Michelinovim zvjezdicama jer su joj kongresi i suradnja s inozemstvom to dopuštali, no jedina zdrava prehrambena navika koju imam od djetinjstva mi je bila jabuka i banana svaki dan. Učim se zdravo jesti, to je proces koji traje već neko vrijeme. Generalni problem imam sa slatkim. Samo bi to jela, kolač i kava mi je dobitna kombinacija. Pašu mi, uživam u njima ali i to se učim, početi napokon uživati i opustiti se. Pa mi prođe kroz glavu kada mi je rekao da moram početi uživati. Mogu mu još čuti boju glasa, milu i toplu kao da djetetu govori, ako ti se urla, urlaj ako ti se jede slatko, jedi!

Upravo po boji glasa se otkucao te sam ga pozicionirala, radila selekciju i opet splet slučajnih slučajnosti kojih naravno svi znamo da nema. Dobro poznato mjesto, u Mirageu s majkom na kavi kao svake subote i u novinama čitam članak. Slučajno ga nešto pitam u svezi toga, upita da mu uslikam članak te uslijedi reakcija i više nego obečavajuća. Razbjesnio se, a meni i više nego jasno. Govori mi da nazovem toga čovjeka iz novina, eh pa nisam ja taj tip koji zove, uhodi, provjerava. Mislim si da radiš u 3.maju čekala bi te danima na porti, no budući da radiš di radiš i moj strah svega šta ima veze s tom strukom, ma no way. Gade mi se, mrzim ih ali eto ne mogu od njih. Stalno me sudba gura u tome smjeru. Jednostavno kopkalo me, a kakva jesam nisam se mogla odh rvati intrigi i ne analizirati te vrlo brzo doći do točnog zaključka. Onda mi se samo potvrđivao nadalje u komunikaciji. Dva osobenjaka se našla. Nedam se da mi ne zamjera, u prirodi je čovjeka da istražuje ako ga nešto zanima. A mene je i više nego zanimao. Jasno, ne radi se o prošlom svršenom vremenu.

Zar ne bi bilo šteta da nisam dokučila to čega si se toliko bojao?

I onda me kao točka na i pita da koliko mi se frajera tamo upucavalo?! To subotnje prijepodne bio je tamo na terasi. Rekao je da mi je sve bliže i da ću jednom sve saznati. Nisi lagao, nisi…

Frendu govorim da li zna da sam se do osmog razreda igrala s Barbikama i jedino šta me je tada zanimalo bilo je klavir. Kaže da se sjeća kako sam svirala klavir pred cijelom školom i da me njegova mama obožavala, nešto kao Bane, vaspitan i solidan i koristan. Jesi siguran da si me volio ili kao rivala u biti ljubomorno mrzio jer tanka je granica, hvatam ga na galamu. Uvjerava me smrtno ozbiljan da je bio zaljubljen do ušiju te počne nabrajati geste koje je radio radi mene. Niže primjere iz ropotarnice vremena, a ja ne znam više šta da mislim, smiješno mi je, pucam od dragosti no opet sam tužna šta je eto sve to prošlo kraj mene ne okrznuvši me, a ja sam to danas morala saznati. Da sam to onda znala vidjeti i cijeniti bi li danas bilo drugačije? Sve u svoje vrijeme stara je narodna. Nište se ne događa bez razloga i ne ulazimo si u živote bez reda i veličine te na kraju bude baš onako kako je moralo biti.

Sve mi je ovo zvučalo kao da se priča o nekome drugome. Ali neophodni su ovakvi i ini razgovori jer treba spoznati sebe i čuti s vremena na vrijeme malo o sebi iz raznih perspektiva. Kako te percipiraju, kakav dojam ostavljaš, koliko zračiš, što oko promatrača zapaža.

Zanimljivo je, ali ne i jednostavno slušati o sebi, pogotovo kada je dojam pomalo i kriv tj svjesno činiš nešto što te gura u krajnost i uz vraški dobro objašnjenje ko veli i neprijatelj bi te opravdao te potapšao po ramenu u znak odobrenja ali nemamo svi tu priliku da možemo na vrijeme argumentirati svoje postupke i geste.

Kažem mu da li zna da su moje žalosne godine počele vrlo rano, kima on kao da razumije. Još traju i danas te svaku večer zaspim u suzama. Momentalno podignem Benka u krilo i poljubim ga u glavicu te nastavljam kako samo nas dvoje ostali sami. Uz mene je stalno, prati me po kući, spava uz mene, budi me ujutro, gleda me tim okicama kao da sve razumije. Prisjetih se njegovih riječi, da uzmem Benka i preselim se. Hajde doseli se sada ti k meni, ostala sam tako sama, presama.

Pitam ga zna li  da sam solo već duže vrijeme i da nikome ne dam da mi se približi. Kaže da mi vjeruje jer ga je život naučio da postoje ti divni izuzeci koji potvrđuju pravilo. A izuzetni su rijetki ljudi, a ti rijetki na kraju pronađu rijetke. Tako da se ne boji za mene. Nije mi lako, poželim da sam kao i druge. Da ne kužim mnogo, da ne vidim puno pretjerano, da osjećam koliko treba, da se mogu napiti s guštom, pohvatati s frajerom kojemu ne znam niti ime, a niti me ono pretjerano zanima. Eto zadnjemu sam rekla da nije pošteno da ga zavlačim kada vidim da nije to to i da ne mogu trošiti vrijeme i energiju jer mi treba za moje najbliže. Mogu biti solo, a znam kako je biti u vezi i opet tako sam. Solo funkcioniram koliko mogu unatoč teškim okolnostima koje su me zatekle, solo u vezi  – e to si više ne želim.

I opet se vratim na njegove riječi, nevjerojatno. Ja bi tebi mogao puno dati, ali i ti meni. Znam na što je mislio, sledila sam se od istine. Životne istine i traganja za onim nečim šta ti tako nedostaje, a ne možeš dokučiti o čemu se radi. I onda ti jedan on to izgovori. Od kuda ti pravo da me ovako drmaš još uvijek.

Bit je u davanju. Tko može dati, zna i primati. I zato baš njega priželjkujem i dalje…

Dobro,  želiš  li biti kao one, upita me? Ne! Htjela bih biti upravo ovakva kakva jesam. Malo tužna i zamišljena, sama, ali dosljedna sebi.

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Fotografije: Privatno vlasništvo, autor: Matea Kevrić

Vaši komentari
Back To Top