Menu
IMG_20160509_094615

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Susret s umjetnosti

Sjedimo s kolegom umjetnikom na kavi u svezi intervjua za kolumnu Grad koji kreira i i razgovaramo o svemu samo ne o umjetnosti. Dugo se nismo vidjeti stoga smo imali važnije teme. Dok smo se tako jedno drugome požalili bacam pogled na mobitel i opet me zatekne to vrijeme te shvatim da je krajnji moment za krenuti. Ispričavam mu se i objašnjavam da žurim jer moram po majku u bolnicu jer baš danas izlazi. Stalno jedno pitanje visi u zraku i sad ga već na odlasku upotrijebim. Pa di ti je majka, kako je ona? On meni ma znaš ti nju, njoj je sada USA dom i dolazi u četvrtak. Val oduševljenja obuzme me! Vidno oduševljena govorim mu da ako bude bilo zgodno svakako bi je voljela vidjeti, ali ako je samo u prolazu razumijem i otrčim u KBC. U nedjelju zvoni telefon kad ono pozivni California, a ja s smiješkom na licu već pozdravljam. Lijepe vibracije već na telefonu premda joj nisam u presjeku nešto lijepih informacija imala za prenijeti nego upravo suprotno ali bitno je da smo se mi čule i dogovorile susret.

To je žena koja me naučila crtati i slikati. Ona me uvela u svijet likovnosti i zbog nje sam ga zavoljela, razvila svoju estetiku te se odlučila školovati u tome smjeru.

Imam umjetničku crtu i visoki start je bio u glazbi. Umjetničku crtu imaju mnogi i uvijek je tu nešto titralo ali da nije bilo nje teško da bi se usudila krenuti u to. Kroz cijelu moju gimnaziju stanje u kući je bilo izrazito obskurno. Majka je bila teško bolesna i ne znam da li mi je bilo gore kada je bila doma ili u bolnici. Svaki mamin rođendan, ostalo je to u bolnome sjećanju i moja obveza nošenja torte na odjel. I dan danas sam jako osjetljiva na kupovne torte, kada osjeti okus margarina smuči mi se. Isto tako kada vidim estetski ružnu tortu nešto u meni podivlja. Zovem ih torte bezveznjače, torte bez forme, okusa i užitka! Bila sam nedavno na nekom eventu, zagrizla komad, osjetila taj dobro znani mučni okus, doživjela flashback i morala to ispljunuti da nitko ne vidi. Jasno od kuda takve reakcije.

Onda se tu pojavila ona. Bila mi je i više nego profesorica crtanja, zbližile smo se. Ušla u moj život kada majka nije bila u stanju brinuti se o meni.

Ona me usmjeravala i vodila kroz turbulentni period gimnazije. Poklone koje sam tada od nje dobila još uvijek čuvam i mnogo mi znače. To je bila roza košara u kojoj i danas držim slikarski pribor. Poluprofesionalna šivača mašina na čemu sam joj neizmjerno zahvalna jer sam ann njoj sašila tridesetak revija! Sivu bundu inače bunda njezine majke i jedan divan broš kojeg često nosim. Osoba sam koja je sklona nostalgiji i reminiscencija mi znači.

Govorim joj kako je bila tu kada sam je trebala najviše. Kada moje mame nije bilo i sada je tu kada je mama nakon 12 godina koliko joj je bilo dobro i služilo je zdravlje, opet bila u bolnici. Trebala bi opet početi slikati govori mi i prisjećamo se likovnog rada koji je bio nagrađen i vis a vis toga bila na Cipru sa nepunih 16 godine i letila već tada sama na relaciji Trst, Milano, Rim, Cipar, a za nazad mi i prtljagu uspjeli izgubiti! Govorim joj da mi se vratila želja za slikanjem i da sam pomalo počela! Došlo je vrijeme za kreaciju nakon 3 godine što kist nisam imala u ruci, osjećam to. Ovo ljeto ću igrati tenis i slikati brodove prema fotografijama dragog mi kolege fotografa!

Ove godine pojavili su se ljudi s kojima sam izgubila kontakt, a znatno su obilježili moj život. Prvo je došao jedan bivši od kojega se mnogo očekivalo onda, ali ne i danas. To je danas neki drugi čovjek, ali i ja više nisam ona ista ljupka studentica akademije. Opet mi se javio kada je majka bila hospitalizirana jer me prepoznao njegov kolega kojemu smo još onda kao par bili na svadbi. Zahvalila sam mu se šta brine, ali morala sam odbiti svaki oblik pomoći. Nevjerojatno kako informacije kolaju te koliko su moćne i razorne, opet sam si potvrdila. Glavna medicinska sestra i nekadašnji ravnatelj odjela pitali su za mene, govori mi, a ja slutim gdje sve to vodi i kažem sebi, e sada je stvarno bilo dosta! Opet mu se ispričavam da sam umorna i da zaista moram ići leći. Nisam ga više mogla slušati. Ispoštovao me je i nije se poslije javljao, valjda je sad konačno shvatio da na mene više ne treba računati. Onda se pojavila moja profesorica crtanja tj moja druga majka. Uz nju stupila sam u kontakt i s profesoricom inače Amerikanka koja me učila engleski i ohrabirvala me u trenutku kada sam trebala gubiti godinu radi engelskog jezika. Čudila se kako s njom komuniciram, a s druge strane gomilam negativne ocjene. Oduvijek sam bila i više nego dobar učenik kasnije student ali određene profesore nikada nisma mogla savladati niti razumjeti. Puno previše psihopatskih ličnosti radi po obrzovnim i visokoškolskim ustanovama na žalost i bojim se da se po pitanju toga nikada ništa neče napraviti. Sve su to divne žene koje su se našle uz mene kada mi je bilo najpotrebnije. Otpratile su me u Zagreb i onda jedna za drugom otišle u USA. Neki dan opet iz vidim, čujem, osjetim te dobre i srdačne duše uza sebe, a srce veliko ko kuća! Čak sam opet vidjela tetu koja me čuvala kada sam bila dijete i koju sam jako voljela. Ova je godina preslagivanja definitivno! Sada kada sam ih sve opet vidjela, poslagala sam kockice i definirala šta je prošlost koju treba ostaviti iza sebe u miru. Šta je sadašnjost i šta treba već danas napraviti! Te šta si želim u budućnosti! Danas jasno znam šta si želim, a želim da budem sretna i mir u duši te da napokon počnem živjeti mirno!

Slikaj Majo, slikaj i on mi je govorio ali tada to nisam bila u stanju.

Bojala sam se boli koja bi mogla izaći, a tada to nisam mogla podnjeti. Crtkala sam nešto, kaže on to je najbolje šta je do sada vidio i da sam crtala sebe. Danas kada to gledam zaista uviđam da sam crtala sebe. Sada radim bez straha od emocija jer ovo je jedna druga Maja koja se počela zabavljati i smijati!

Nema slučajnih slučajnosti i zašto sam nakon 8 godina umjetničke hiberacije baš jučer u sklopu Stiluetine revije City 45 20 imala izložbicu slika u baru Vintage na Gradini. Nije mogla biti bolja lokacija i to Trsat kojeg volim, bar koji kao da sam ga osobno uredila te divna modna manifestacija nešto meni jako blisko, a radovi su spoj modnog i slikarskog rukopisa.

Iskreno se radujem i veselim povratku u svijet likovnosti i ponovnom izlaganju. Želim opet slikati, želim opet biti kreativna, a sada je vrijeme za umjetnost jer duša je na mjestu.

Sa smiješkom gledam u budućnost po prvi put i znam da mi nosi samo ono najbolje i najljepše jer valjda sam i jedna ja to zaslužila?!

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Vaše mišljenje nam je bitno!