SALLY

Nazovem čisto informativno i frajer mi govori da prođem sutra u centar. Kažem da mogu i da imam taman nastavu do tad i tad. Po dogovoru dođem u centar, pozdravljam, tip se okrene i blene. To je jedan od onih pogledala kada zeznaš nešto već s vrata. Ja uzvratim još 3 puta jače, ovaj se smije i govori da gdje  sam krenula u tim štiklama. Sad si osvijestila taj zagonetan smiješak pa mu objašnjavam kako sam u znak poštovanja prema ronjenju došla zbigecana, inače sam i gora, ovo je ipak radna verzija jer sam s posla. Zanimljivi su ti momenti kako pristupiti nepoznatoj osobi i koliko šaljivo odgovoriti, koliko ima prostora doskočicama u momentima upoznavanja. Smisao za humor otkriva na kojoj je razini pojedinac zato ga osobno često koristim, često i na vlastiti račun i onda očekujem željenu reakciju. Kažu prvi momenti su uvijek nepogrešivi u prosuđivanju, što je i razumno jer smo tada i više fokusirani, poslije koncentracija pada kada je *teren* ispitan.

Objašnjavam mu kako sam mislila da se dolazimo samo dogovoriti što i kako za dalje, bez intervencija i radnih akcija. No ovaj krene s uvodnim predavanjem, sve bijaše zanimljivo i razumno jer uglavnom vladam tim informacijama. Discovery Channel je tu odradio svoje. Prije Twin Peaksa nije bilo televizije, a prije Discovery i VH1 ni opće kulture. Malo nekih zakona fizike, malo vertebrata i instruktor meni da ću sad montirati bocu. Kažem mu da ga baš nisam najbolje razumjela, kakva montaža?! Zar mu ja izgledam kao netko tko montira? Nosi on neke ventile i kaže da gledam kako se to radi pa ću poslije i ja. Super je to izgledalo kada je on bio na djelu, vidi se da čovjek zna no problem nastaje u trenutku kada moram ponoviti iste radnje. Intelektualno nevina nisam, ali zaista u te *muške* poslove i inače se ne volim petljati.

Ja sam onaj klasičan tip žene kojoj muškarac otvara konzerve te staklenke i ne znam se služiti teletekstom.

Pozove me da krenem, ja se njemu ispričavam da radije ne bih. Kažem mu da nisam taj tip i da sam jučer bila na manikuri stoga bolje ne. Ovaj gleda u nevjerici i uvjerava me da bi ipak trebala pokušati jer da nije teško. Mislim si pa ljudi koji montiraju su na plaći koji je ovo klinac ja platila i još da montiram. Pozicioniram se i prtljam nešto, a ovaj vadi mobitel i slika te govori kako je svašta vidio no da sam prva koja je došla u štiklama i suknji roniti. Red spajanja, red chekiranja pa onda trebalo bocu otvoriti. Instruktor govori da kao ventil od centralnog okrenem. Prvo potpuno krivi hvat, otvoriti ventil uspjela nisam jer inače imam slabe ruke i konačno konstatira da se vidi da nisam to nikada radila. A cijelo vrijeme mu pokušavam to objasniti!

ZTC

21.11.2016. položila sam prvi stupanj i to je bio zaron za pamćenje. Taj ponedjeljak pao je snijeg na Učki, bilo je veliko jugo, muljavo more i jezivo hladno. Uvjeti nisu mogli biti gori, no sve sam preživjela. Kada sam se spuštala dole nisam vidjela ništa, ni instruktora premda ovaj govori da me imao na oku. I danas mu ne vjerujem jer ako ga nisam vidjela kako je on mene?! Upali smo i u *pješčanu oluju*! Izronila sam svoju kolajnu i dala znak da mi je hladno tj da je vrijeme da izronimo. Plivamo prema obali, ne mogu govoriti jer mi se zaledila vilica, ali osjećaj fenomenalan. Uspjela sam u nečemu meni do sada potpuno stranome, mnoge barijere bile su srušene. Istina, nahladila sam se opasno i kašljala cijelu zimu, no bar sam znala od čega. Prema kineskoj medicini tuga izaziva bolesti na plućima, možda jesam malo tužna ali ovdje je uzročnik ronjenje i neka je! Nije mi žao jer to je bilo iskustvo!

Najteže mi je bio otvoriti oči u vodi jer to nikada prije nisam uspjela savladati. Radi toga sam htjela odustati od ronjenja već drugoga dana, ali uspjela i to prevladati. Onda je na novome tečaju ove godine prevladana još jedna velika barijera i to strah od mora u noći. Govorila sam instruktoru kako je možda bolje da to preskočimo budući da imam noćnu moru u svezi mora u noći koja se pojavljuje s vremena na vrijeme. San koji mi dolazi u kriznim situacijama uvijek isti, stojim na istaku usred valovitog mora u noći, jaki vjetar me šiba, nigdje kopna uokolo, a ja se grčevito držim u strahu da ne upadnem u more.

Psihijatar mi je rekao da je to najvjerojatnije nešto iz podsvijesti prošlih života i on me uputio na ronjenje. I njemu je bilo jasno da more igra značajnu ulogu kod mene. Svako jutro kada se probudim odem do balkonskog prozora i virnem na bedem, Učku i more. Imam svoju rutu za plakanje, divna zavojita cesta uz more dovoljno dugačka da se isplačem i dođem sebi. Kada sam primila užasne informacije u vezi uznapredovalih cisti od ginekologice, tri puta sam vozila do Brseća i nazad dok se nisam smirila, došla doma i odlučila da mu ništa neću reći o tome, nego da odlazim. Voda je došla do grla, ciste se dobrano napunile, bilo je i više nego jasno šta moram! U stanu u kojem sam živjela nije bilo niti mora, niti Učke niti ničega. Svaka biljka mi je uvenula ondje i ja bih, da nisam doslovno pobjegla. Imati djecu za mene predstavlja vrhunac života i to mi je najosjetljivije i najveće pitanje. Ne ulazi se s bilo kime u te relacije. To mora biti netko zaista poseban, poseban. Netko stvoren i poslan baš za tebe da te upotpuni i u tome pogledu.

Dijete je plod srca i ljubavi, ne nekih drugih pobuda što se na žalost i prečesto dešava.

Zanimljivo, kada sam ljeta radila s roniocima nije mi padalo na pamet upisati tečaj ronjenja i onda prvo ljeto provedeno u Rijeci i drugo motrenje s pristojne udaljenosti s plaže na Kantridi te nebrojene kave u Kostreni rezultirale su da sam i konačno nazvala. U biti se radi o mojih top5 želja koje sam si htjela ostvariti te godine. Inače pred novu godinu razmislim što bih si poželjela, nešto novo probati, novu vještinu naučiti, negdje otputovati. Za 2016. na mojoj listi želja su bili: jahanje, tango, voziti jet ski, opet stati na skije i naučiti roniti. Jahanje si nisam uspjela ostvariti stoga pa prebacujem za ovu godinu. Za 2017. na top5 su otići na planinarenje što mi je zamalo i uspjelo, jedrenje, rafting, pucati iz pištolja i konačno otići u Pariz.

Kasnije kada sam dolazila roniti uglavnom me boca dočekivala montirana. Ovu srijedu položiti ću i za Advanced Open Water Diver što me jako veseli.

Ima nešto u tome ronjenju i svakome staloženome bi preporučila da zaroni i osjeti taj mir u dubinama. Mnogo sam kroz ronjenje otkrila o sebi,  ali jedno još uvijek ne znam, kako se zove žena ronioc?

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

ADVENT NA GRADINI