MENU
m2

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Susret s onim koji te određuje

Što sam više pitala, to sam manje saznavala. Kada sam prestala pitati, kada sam prestala tragati informacije su same počele dolaziti do mene. A ja sam se trebala samo identificirati s njima!

Često poslije tenisa na Pećinama, odem s kolegicom na Pajol. Lijepo i ugodno mjesto, enklava, kao da nisi u Rijeci. Ukusnu kavu imaju, moram zamijetiti, i poslužuju u lončićima poput onih u kojima su nam mame zagrijavale mlijeko kada samo bili djeca. S tim lončićem u ruci pogled mi zapadne na ukrasnu lampu. To nije obična svjetiljka, nju je moj pokojni otac izradio. Priđem bliže, pozorno motrim i identificiram predmet. Sve, ama baš sve karakteristike stila rada rukotvorina moga oca. Hoby mu je bio izrada različitih drvenih predmenta. Imao je otac mnoge zanimacije, svestran čovjek. Svi smo u familiji renesansni ljudi koji se bave svime i svačime, imamo široki spektar zanimanja i osobnih satisfakcija. Tata je imao zlatne ruke, bio vrhunski sportaš, glazbenik i čovjek od pera. Pa se ljudi čude da s kojega sam planeta?

Ja sam samo njihova, najjednostavnije za odgovoriti! Kako sve to stigneš, stigneš li ti disati?!

U jednom trenutku viče mi trener, Majo jel’ ti uopće dišeš? Šta još i to da radim, našalim se te serviram toliko žučno da sam si zamahom reketom pogodila u potkoljenicu. Ovoga puta znala sam od kuda mi modrica koje me dobrano obilježila jer sam s njom sutradan odrađivala 12 fotografiranja za kolumnu Grad koji kreira.

Jedan poznati novinar s HRT-a polubrat je moga oca što sam nedavno saznala. Kada sam ga dobro prostudirala, usporedila biografije, povijest bolesti, geste, mimiku, način na koji govori i crte lica uvjerila sam se da je tome zaista tako. Očito nisu ovi izleti u medijski prostor slučajni. Genetika je jaka stvar i Marin je svojedobno konstatirao isto. Onda sam se nadovezala o strahu koji sam imala kada sam intenzivno počela razmišljati o tome da što ako mi dijete bude imalo problem, a ja mu neću moći pomoći?! A kvalitetna baza je ništa drugo nego moj osobni doprinos, sposobnost ili nesposobnost dobroga odabira.

Marine šta misliš šta bi od nas dvoje nastalo, kakav bi to bio moćan spoj? Nobelovac!

On će te potaknuti na majčinsto, on vidi to jako u tebi. Kaže da vidi takvo i takvo dijete. Tu sam malo ustuknula i spomenula željicu tj da se vidim s više djece i to curice. Tri divne curice jedna drugoj do ramena u tilastim roza suknjicama pjevaju u dječjem zboru – to je moja vizija, ispričam mu. On i ja na njihovom završnom koncertu vrtića milo ih gledamo, smijemo se i susprežemo suze radosnice, ne znaš kome je teže ne zaplakati. Moj dlan na njegovom koljenu, gužvam mu hlače, a on ga je svojim prekrio i stišće ko da mi daje znak da se skuliram, dok proživljava isto, možda i intenzivnije. Zagleda se vidovnjak i srdačno se nasmije te konstatira kako sam surovi realista, jaka ko stijena, a s druge strane vječiti sanjar i romantičar, plaha ko srna. Kada sam to čula zaledila sam izraz lica i prestala disati. Evo sad mu vjerujem da vidi, da vidi mene, moju sudbu i budućnost, moje prednosti i nedostatke kao da me dugo poznaje. On će tebi htjeti ispuniti svaku želju, nemoj se bojati starih principa, to je iza tebe. Dolazi jedna druga era i za nju si sada spremna jer produbila si dah kojim barijere, blokade jedna za drugom nestaju i jedino što moraš jest opustiti se i prepustiti. Ovime nećeš dirigirati ti. On će biti tu za tebe, tvoj zaštitnik! I on se teško otvara ali kada uzme nekoga pod svoje, savjestan je u svojim postupcima. Brinut ćete jedno za drugo, disat ćete zajedno!

Navodno sam bila kapetan broda i nisam ko svi štakori čim sam nanjušila strah prva otrčala i spašavala živu glavu. Sve sam prvo zbrinula, provjerila da nije još tko ostao. S tonućeg broda više se nije dalo otoći bilo je preriskantno jer bi onda povukao i druge pomoćne za spašavanje. Sljedeći trenutak nikoga više nije bilo na horizontu samo noć, jako valovito more i bura koja je jačala. Šibalo me sa svih strana, a ja sam se samo čvrsto držala i čekala. Nije me bilo strah, niti danas nemam strah od smrti. I oca sam pitala ima li još kakvu želju i je li ga strah umrijeti. Rekao je da nema više želja i da nema straha. Pet dana si umirao, nisi se budio, jako srce! To jutro dolazi poruka da sam na tvu, Masterchef prva sezona. Nađem program i smijem se kad zazvoni telefon, iz hospicija. Odvezem je na posao, sjednem na kavu i pišem objavu na Facebooku s tortom i čestitkom za rođendan, smijem se kad zazvoni telefon, iz hitnog prijama.

Sidro koje lađu čuva

Da ne bude buri plijen

Tone skupa sa tom lađom

Jer je ono dio nje.

Pitao si me da šta sam radila tako dugo tamo. Morala sam sve zbrinti, sve dovesti u red jer ne ostavlja se čovjeka u nevolji, nisam ja luzer ne neprotiv, osmijeh mi je light motiv i unatoč tim mučnim pozivima! Najlakše je pobjeći, treba ostati te boriti se ako treba i izginuti. A ja biram taj put. Jedna je draga susjeda, mudra žena dok samo majka i ja prve dane nakon izlaska iz bolnice rukom pod ruku pomalo šetale s Benkom, prišla i rekla veliku stvar. Vi ste gospođo sretna žena i suprug vas je neizmjerno volio. Majka je začuđeno pogleda, a ova nastavi. Vi ste bila godinama teško bolesna, stigmatizirana žena, a on je i dalje ostao uz vas. Zgodan, situiran i poželjan muškarac šta ga je spječavalo da ode i ostavi vas, sa ili bez djece? A to je realnost koju ljudi dožive! Da, to jest realnost, ali u mojoj familiji se tone skupa i ne lupa po drugome u ime ljubavi. I ja sam tonula uz svojega muškarca, kako ono ide i u dobru, ali i u zlu. Strašno sam principijalna, dobivala sam po leđima i dobit ću još to mi je jasno! Uvijek sam se svjesno izložila, stisla zube i očekivano primala udarce, ali to su moji principi. A moglo je i drugačije jer prokleta mogućnost izbora mora da postoji, makar samo u Katmandi! Pa me pitaju – Što ga ne nazoveš? Pa što da trošim kad eto ga sjedi dole s frendom, mislim si, u bijelom ko iz ašrama.

Svoga djeda iz Zagreba i svoju baku iz Opatije nikada nisam upoznala. Svaki dan kada sam išla u gimnaziju motrila sam starije žene oko sebe i pokušala identificirati je li  to možda moja baka. Na sprovodu oca dobila sam informacije da sam ista ona, da imam njezine mote, tjelesnu građu i držanje. I ona je bila visoka, imala jače bokove i uzak struk, manje grudi, rupicu na bradi i otečene prste. Tata nije htio govoriti o njima, svome prvome braku, svome polubratu. A ja sam onda prestala i pitati. Da budem iskrena bojim se čeprkati po tome. Treba znati ispoštovati tuđe odluke, a vjerujem da nas tata nije bez razloga htio opterećivati tim informacijama. Isto tako ponekad mislim da pretjerujem s ovim spominjanjem Marina, ali šta kada nekako znam da on sve ovo sa zanimanjem prati i onda onako umoran s posla u dva u noći ide provjeriti šta je njegova Maja danas radila. Pa kako da ti ne ostavim i poruku onda?!

Mama mi govori kako je tata bio ponosan kada me gledao na tv-u. Javila im da ide prilog, a oni bi upalili i po sat vremena prije tv na tom programu da ga slučajno ne bi propustili. Tata je jako podržavao moj ulazak u politiku. Nikada se nije hvalio svojom djecom, a imao je zaista čime. Obje kćeri su mu dr.znanosti, uvijek bili iznad prosjeka i isticale se, ali on nije imao taj običaj. Tata je hvalio samo jednu činjenicu i to da sam bila predsjednica regije zapad u jednoj političkoj stranci. To mu je valjda imponiralo, a ja sam to doživljavala kao logičan nastavak studentske priče i inih društvenih aktivnosti kojim sam se sa zadovoljstvom bavila. Majka mi je bila predsjednica studenata, a kasnije mjesne zajednice Zamet, a sestra i ja nastavile taj niz. Treća sam generacija doktora znanosti. Ujutro oko 7i45 sam bila na tvu, a u 8i15 on je napustio ovaj svijet. Znam da si sada na nekom ljepšem i boljem mjestu te motriš na nas. Ti motriš od gore, a Marin vitualno ili bočno, zanimljivo uvijek s lijeve strane!

Volio si nas beskonačno, svim srcem i sve bi dao za nas. Čuvao si nas ko oko u glavi i onda se baš jednome tebi desilo da sam ti se zalila s vrućim čajem po licu s nepune dvije godine. U trenutku kada si se okrenuo, ja brže bolje rukicom prema bočici koja nije bila zatvorena i tako cijeli sadržaj pljusnula si u lice. Tata moj, to je prvi događaj kojega se sjećam te crvenih cipelica na mojim nogama koje sam ugledala kada si me podigao u krilo, a ja sam vrisnula tako da me tata s petoga kata koja me inače čuvala čula i prepoznala moj cik te se momentalno spustila da provjeri šta se desilo. Samo jednom si sa mnom bio na hitnoj i to je bilo tada. Strahovao si da će mi koža biti uništena i još lice, ali eto sve je dobro prošlo. Nakon toga si postao posebno osjetljiv na , ali i ja na tebe. Svugdje sam htjela ići s tobom i bila jako nesretna kada sam morala ostati, a ti otići. Uvijek ću se rado sjećati naših điranja s gumenjakom, pa pecanja na zidu od 3.maja dok sam bojala bojanke i jela ti kruh za mamac, u jednoj ruci imao si osti, a u drugoj konopac od mojeg malog čamčića pa bi me vukao okolo dok si ronio. A tek naše duge šetnje uz more i jastuk uvijek prisutan u autu jer sam zaspala od umora za nazad. U svome autu i danas imam jastučić!

Nisi nekoliko dana mogao doći k sebi kada sam odbila najdražu mi igračku, Barbie. Bili smo u gradu i odveo si me kao uvijek da si izaberem jednu, no rekla sam ti da nisam bila dobra i da je ne zaslužujem. Odbila sam je, a htjela je jako. Prepoznao si sebe u meni, uzeo me za ruku, stavio u auto i šutio cijelim putem do kuće i bio čudan još nekoliko dana. Voljela sam te Barbie i samo njih htjela, imam sam ih preko trideset, svu opremu, jahtu, automobil, čak Krystle Barbie iz Njemačke original došla za mene. Igrala se s time sve do gimnazije i onda radi višega cilja odbila nešto sebi najmilije jer eto dijete od svojih pet godina je procijenilo da nešto ne zaslužuje! To su tvoju principi, ništa ne raditi milo za drago nego svakom po zasluzi i redu. Stati iz svojih postupaka!

Marine, misliš da je mene ičega sram i onda bilo? Svjesno sam ja ušla u sve to. Izrazio si bio bojazan da bi mi moglo biti aka neugodno.

Pa nismo djeca, bar ti i ja nismo djeca!

Dobro sada znaš i moju stranu priče, da sam znala nešto malo više i onda! Pa vidiš do kuda sam već dobacila, ogolila se te stojim i dalje iza svojih postupaka. Ali obući dvodijelni kupaći još uvijek nisam u stanju. Abdomen i solarni pleksus su moja jako osjetljiva mjesta i njih ne izlažem. Nešto za mene jako intimno. Želudac prvi reagira na stres povraćanjem, a kuLminacija je na jajnicima. Možda s tobom na nekoj skrivenoj malenoj plažici obučem dvodjelni. Zamišljaš li me još uvijek baš onakvu poput Botticellijeve Venere u trećem mjesecu… Samo sada ima nešto materijala šta sam nakupila ovo proljeće. Puno sam papala kolače, ali trebalo mi je. Lijepoj i dobroj ženi se valjda može nešto i oprostiti. Ja itekako znam oprostiti! Mekan trbuh je privlačan snažnim muškarcima jer oni vole nježne žene ne samo karakterno nego i fizički. Ma lijepa sam ja tebi i ovakva s par kilica u višku, znam to! I nikada ti ne bih bila debela i zapuštena žena, rekao si da znaš. Dobro, kada sve tako dobro znaš, pa što onda čekaš?

Ima neka tajna veza

Tajna veza za sve nas

Njome čovjek sebe veže

Kada bira sebi put.

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj…

FOTO: MATEA KEVRIĆ

Vaši komentari