SALLY

Na aerodromu u Briselu čekam let Zagreb, nalazim se u dugom hodniku gdje su check pointi za ukrcaj. Mnogo ljudi se muva, prolazi, odlazi. Kvazi čitam nešto, u biti motrim na njih. Volim to raditi, motriti ljude u novim sredinama. U novome gradu, sjesti u kafanu po mogućnosti na otvorenom i motriti, osjetiti bilo grada kroz njegove stanovnike. Mjesta gdje sam bila obično pamtim po slasticama koje sam tamo pojela i energiji koju sam ondje osjetila tj identifikacija s gradom na način da li bi tu mogla živjeti? Gradovi u kojima to nikako ne bih mogla su Leipzig, Nica, Atena… Baš me zanima kakvu vibru ima Pariz?! Rekla sam mu da ću se udati kada me odvede u Pariz. Zovem ga obećanim gradom.

Zamislite koje slučajnosti, još nikada tamo bila nisam, a znam gotovo sve o njemu!

U jednom trenutku spazim na pointu preko puta njega, Mr.Perfect. Opasno zgodan, visok, djeluje načitano i razborito. Šta mi znači ovo visok, mnogo! Relativno sam visoka žena koja u punoj ratnoj opremi dobaci i preko 190cm, a iskustvo mi govori da s malim/niskim ljudima nema sreće, da su pre zločesti za moj ukus. Samo jedan mi je frajer bio moje visine i bio je zlo! Stoga, jednog visokog molim! Fino obučen, nije prvoklasna jakna ali nije niti jeftinjača, boje koju na muškarcima obožavam, tamno tamno plava.

Košulja sa skrivenim kopčanjem, bez suvišnih uzoraka. Pogled na košulju dovede do onoga šta jako volim, a to je jaki muški vrat i velika ramena nešto meni presexsi. Par otkopčanih dugmadi i dojam da nije suviše dlakav, što mi isto ide u prilog. Gledam ga kako sjedi, nije prekrižio noge nego upravo suprotno. Njemu taj stav paše, odavao je dojam jakog i potentnog muškarca. Imao je velike šake, one koje kada te uzmu stane sve i jedino na što moraš paziti je da ne zaboraviš na disanje. Ne bi se ljutila da mi taj daje umjetno disanje usta na usta i bocka s dva dana starom bradicom. Fine traperice, zaobljena koljena se naziru ne ona kao u nogometaša koja djeluju kao da će iskočiti iz ležišta. Lijepi zaobljeni trbuščić posebno volim na muškarcima. Nikada i nikada ne bih mogla biti s muškarcem koji se boji hrane. Svako jutro sam 10 godina za doručak jela kroasan s čokoladnim mrvicama iz Plodina, bez konkurencije najbolji su! I gdje bi se ja uklopila u priču s frajerom koji jede isključivo zdravo ili uopće ne jede?! Volim da može pojesti zato su mi ti muški tzk pivski trbusi i više nego primamljivi. Crte lica ala Švabo s jačom čeljusti, sve na licu iznimno skladno. I onda *točka na i* je kosa. Zanimljivo nikada nisam bila s ćelavim tipom, mrzim zaliske, ali volim bafe. Kosa tj frizura mnogo govori o pojedincu. Ima nešto u tom izgledu tek sam se digao iz kreveta i lagano razbarušena kosica.

Ležeran izgled odaje dojam neopterećenog čovjeka s kojim se lako da živjati i uživati. It’s all about hair

ZTC

Čita L’Express, moje 2 godine tužnog učenja francuskog bi se svele na to da mogu naručiti kavu i kroasan dok ručak po mom teško, pa se mislim i da se desi bliski kontakt deško da bi komunikacija profunkcionirala. Engleski jest opcija, samo jeste ikad susreli Francuza koji vlada engleskim jezikom u razumnim okvirima?! Ovaj mora da je iz Pariza!

Jasno da se radi o po meni iznimnom muškarcu s kojim je verbalna komunikacija najvjerovatnije nemoguća, jedinki divne priče kojom sam i samu sebe oduševila. Išla sam napraviti mali test, da vidim mogućnosti neverbalne komunikacije tzk zakon privlačnosti. Zanimalo me da li je on mene uopće zapazio dok ja njega eto skenirala koliko je dug i širok. Ustanem se i odem po još jednu kavu. Volim cappuccino s puno čvrste pjene. Prvi koju sam ondje uzela bio je baš onakav kakav ne volim, iz automata naših čekaonica ambulatni je ukusniji i ima više pjene, ali to je sada bilo manje bitno. Trebalo je otkriti da li će taj čovjek bar malčice cimnuti za mnom. Stres test, prolazna ocjena neloša, ali nije bilo ono šta sam priželjkivala. Pogledao tek toliko periferno sam ulovila, nije da mi se bacio pod noge i počeo ljubiti tlo uzvikujući na prestrašnom engleskom s jakim francuskim naglaskom da di sam bila do sad?! Ne mogu tvrditi šta je bilo kada sam mu okrenula leža. Po pričama kolega navodno se tek tada desi onaj klik u oku promatrača, tj čeka savršenu poziciju profila tijela i onda skeniranje pozadine kao final thought što postane presudno u odluci da li će ustati ili odustati.

Budući da reakcija nije bila kakvu sam htjela, sačekušu mi napravio nije. Gledao je više u novine nego u mene. Zašto?! Odmah se sjetila moga Vite koji me upozoravao i skretao pozornost na neke *greške* koje nesvjesno činim. Odajem dojam sretno udane žene, majke mnogobrojne djece još k tome imala sam pune ruke onih prozirnih vrečica iz Duty free shopova. Pokloni koji su me otkucali i očito definirali koja sam vrsta, a mogla sam ih već ondje baciti no igrom slučaja, tj to više nije bio slučaj nego pravilo po Maji, bacila sam ih na aerodormu u Zagrebu gdje se desilo još jedno u nizu velikih razočaranja, priča o mojih dočecima o kojima radije ne bih. Pakovanja egzotičnih piva bez kojih se iz Brisela ne možeš ne vratiti, jednako pravilo vrijedi i za praline. Dakle kakvu poruku odašilje žena koja ima pune ruke piva i slatkiša?! Poruku jasnu svim iole bistrim muškarcima ovoga svijeta, zauzeto, ne diraj ili ti ga mnogo djece, bjež!

Mora da je Paris divan! Dva sam puta imala priliku biti zaručena, odbila sam prsten.

Tri mi je puta bilo obznanjeno da me se vidi kao majku, ali decidirano sam i to odbila. Tvrdila sam da mi nije vrijeme, nisam imala feeling za djecu ili njih nisam osjetila kao prave za sebe. Izbjegavala sam razgovore na tu temu, uvela veto. Samo jednom muškarcu sam otkrila tako nešto intimno, da sa počelo u meni nešto dešavati po tome pitanju i na trenutak pokušala zamisliti kako bi to izgledalo. Otkrila mu neke svoje želje i željice, vizije te mu otkrila i ime za bebicu. Za imati bebu uvijek je i nikada nije vrijeme, jer gledajući realno kada samo to dovoljno emotivno, financijski i općenito realizirani i spremni da možemo suvereno zaključiti da je došlo vrijeme *da se momci žene i doba da se ljubav proba* ?! Kako je rekla draga mi Ana na moj upit da kako je shvatila da to želi i da je on taj. Nonšalantno je odgovorila, kada osjetiš onoga prvoga i on tebe, za 2 mjeseca ćeš ostati trudna, a za 4 ćeš mu postati žena! Ja se zagrcnem kavom, u taj trenutak ona skoči i otrči do njezine prekrasne male koja je upravo stavila nešto u usta, a meni taj kamen već u grlu i neda disati! Znači tako to ide, nema tu puno mudrosti. Osjetiš ga, prepustiš se i live happily ever after

Udahnem duboko i knedla u grlu nestane kada shvatih da to je zaista tako jer ljubav se ne planira ona se jednostavno dogodi!

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Foto: Matea Kevrić

ADVENT NA GRADINI