Menu
received_534079240128499

ŽENSKO PISMO IZ TIPKOVNICE MAJE VIZJAK: Potpuno promašeni susreti

Kao i svakoga petka uputim podruškati se s dragim ljudima na dobrome starome mjestu. Nešto kao Kafić Uzdravlje *where everybody knows your name*. Imamo već uvriježenu krilaticu petak je dan za BarBar! Tu su svakodnevni okupatori stolaca aktovke i velike teške ženske torbe pune spisa i papirusa i u sitne noćne sate budući da ljudi ondje svrate *u prolazu* pa i ostanu, direkt iz ureda. Kao svaka funkcionalna, dobro organizirana žena imam svoje punktove. Kafanu di s psom ujutarnju kafenišem, mesara kao čovjeka od povjerenja, ženu za skutu čuva je za mene, ženu za jabuke koja mi probire samo velike crvene, male jednostavno ne volim, jaku vezu da domaći med, ulje i jaja, nekoliko kapelica čitaj frizeraja te mjesto za petak poslijepodne.

Ne trebam posebno naglasiti da se radi o petku, just a regular Friday! Susret koji se ondje desio može se nazvati jedino potpuno promašeni! Dvoje ljudi koje se u startu ne razumije i totalno bizarni slijed događanja nešto kao može li iole gore?! Možda je to bio čisti Murphyjev zakon posrijedi, šaljivi kućni video ili šašavi materijal koji će se djeci ili unicima prepričava kao love story pod stare dane. Ovo nipošto svojim unucime ne želim pripovijedati pod radnim naslovom *Kako sam upoznao vašu majku*.

Susret koji nije mogao gore početi!

Došla sam na mjesto zločina, a ostalo je povijest. Stvorio se uz mene, opet znao kako se zovem, nešto kao deja vu Mr. Fatalnog, no ovaj zaslužuje punokrvnu titulu Mr. Wrong. Krenimo redom kronologiju ovoga fijaska. I prije nego se predstavio stavio mi je ruku oko struka. Prstima pipkao po licu, a imam osjetljivo lice i nježnu kožu. Nešto kao dokumentarac o njezi crnačke kose, gdje jedna od protagonistica izjavljuje da je posebno osjetljiva na svoju kosa i gadno si ga onome koji joj se usudi proći prstima kroz nju! U stanju vidnoga šoka jer i inače ne podnosim prebliske susrete, ulazak u prostor diskrecije, a diranje ili pipkanje od stranca još k tome muške osobe koju ne nazivam svojom za mene je nedopustivo i kao kakvo frapantno.

Spika kao uobičajeni tijek radnje potencijalnog udvaranja je zamijenilo zabuljavanje i unošenje u lice. Pokušao je otpočeti razgovor ali niti jednu misao nije uspio iznjeti. Možda i jest alkohol uzeo maha no poruke koje su uslijedile dan poslije i svakim danom učestalo dolaze, jednosmjerne, jasno daju do znanja da se radi ili je strahovito nepismenoj osobi ili prije će biti, osobi koja se jednostavno ne zna izraziti niti trijezan (uzmimo realnu pretpostavku da ih piše trijezan jer dolaze u različito doba dana).

Svaki oblik suvisle komunikacije, onemogućen.

Sljedeći gaf bio je prolijevanje vina po mojoj bundi i onda je uslijedila točna na i, gdje se u potpunosti otkucao, tko je i što doista je! Pala mu je čaša ravno ispod mojih nogu, sad i s nogama u vinu, staklo se razasulo svuda oko mene. Već sam bila u *klopci* on s jedne, zid s druge strane, tenzije povišene (bar s moje strane) i trebalo je biti taktičan da se iz situacije izađe glatko jer nikada se ne znam kako će muškarac izragirati na poraz. Ostala sam stajati na staklu i strpljivo čekala trenutak pogodan za bijeg dok je izgovarao hvalospjeve o sebi, da je pravi muškarac tzk fenjer moje duše, a nije niti primijetio da stojim u staklu i da mi se gamoš štikle namaču u vlazi. Ovo me asociralo na moćnu scenu iz omiljenog mi filma Doktor Živago, gdje mudar čovjek objašnjava Lari koja pokušava pronaći svoju izgubljenu kćer Tanju, začetu netom prije posljednjeg susreta s dr.Živagom gdje bježi s Komarovskym u sigurnije krajeve, po rođenju to dijete prihvaća njega kao oca, no jedna je rečenica dovoljna da se pobije sve, u velikom stampedu otac ju je ispusti iz ruke i zato je ostala siroče. Otac nikada pa ni onda, ne bi svoje voljeno dijete ispustio iz vide, a kamo li iz ruke. Treba li ovome muškarcu pružiti još koju šansu?! Koliko jedna žena treba, mora, može ili želi podnjeti? Ova može mnogo to sam si već dokazala ali to si više ne želim!

Za sebe samo probrano, fino i nadasve inteligentno, molim!

Imam teoriju da nešto što u startu ne štima, ne treba gajiti lažne nade i pod svaku cijenu održavati pod predznakom da će se s vremenom iskristalizirati i profunkcionirati.

Iz mojeg iskustva, nemili razvoj događaja obično je krah, raspad sistema. Stoga sam ovaj susret završila na licu mjesta gdje je i otpočeo.

Napustila hotspot, potpuno promašeni susret i uputila se dalje u noć.

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Fotografije: Privatno vlasništvo, autor: Zlatko Morić

Vaše mišljenje nam je bitno!