MENU
maja vizjak

ŽENSKO PISMO IZ TIPKOVNICE MAJE VIZJAK: Posljednji susret

Sjedim uz postelju, držim ga za ruku dok suze idu, idu, idu…

Bilo je još topalo, gledam ga…Tata moj najdraži!

Htjela sam biti što više uz njega, što sam i radila svo vrijeme. S njime prolazila cijeli put. Imala sam tu potrebu. Noćima ustajala i provjeravala da li diše, gledam ga i nadam se da će još samo jednom udahnuti! Čisti deja vu, prizor majke blijede u krevetu viđen s 13 godina kada je prvi put završila u bolnici. Nisam se bojala, htjela sam je vidjeti; nisam se bojala, htjela sam ga vidjeti.

Proces separacije i opraštanja trajao je više mjeseci. Pomalo samo se, ali intenzivno počeli opraštati. Razgovori su počeli biti sve dublji i emotivniji. S mnogo emocija samo si po prvi put počeli govoriti neke stvari koje su sada po prvi put tako lako izlazile. Govorili smo što osjećamo, analizirali zašto smo izreagirali onako kako jesmo, zašto mislimo da smo postupili ispravno ili krivo?! Mnogo je bilo pitanja, ali odgovor i zaključak je bio uvijek samo jedan! Sve smo radili pod okriljem ljubavi.

Tata zašto nikada nisi znao koji sam razred?!

To me uvijek jako žalostilo. Stvarno sam tada mislila da sam tati nebitna i da mu moje djetinjstvo prolazi u sjeni zahtjevne sestre i maminih poslovnih problema. Tu se javio snažan sindrom mlađeg djeteta koje se počelo boriti za svoje mjesto pod suncem i tako skretati pozornost na sebe te dokazivati se. Imala sam strašnu potrebu biti najbolja, u svakom kolektivu isplivati kao dominantna. Pozavršila sve duplo ili troduplo, bavila se svim i svačim, bila predsjednica razreda, u gimnaziji predstavnica u parlamentu mladih PGŽ-a, na fakultetu predsjednica studenata, na doktoratu doktorskog studija te regionalne organizacije jedne političke stranke. U osnovnoj sam svirala klavir i to mi je bila prva prava ljubav. U 4 godine završila svih 7 razreda osnovne glazbene škole i sudjelovala na svim nastupima. Inače sam tremaš, lomila sam se od treme, ali uporno se prijavljivala za nastupe jer sam se nadala da će me tata doći poslušati. Došao je na nekoliko važnih nastupa, a nakon samo otišli na kolače u Cont ili u Opatiju na frappe u Hotel Pariz. Možda zato danas imam tu naviku nagrađivanja u kolačima te izlaziti s dragim ljudima na kolače jer sam tako uživala kada me tata odveo na iste. Rekao mi je da je plakao kada me gledao kako sviram. Plakala sam i ja jer sam svirala za njega.

Tata zašto mi nikada nisi rekao da me voliš?!

Nekoliko dana prije odlaska u hospicij napokon sam skupila hrabrosti i pitala ga zašto mi nikada nije rekao da me voli. Rekao je da on nije čovjek od velikih riječi i da znam istinu. Mama mi je rekla na jednoj kavi da joj se povjerio i da me strašno voli i da sam mu tako posebno draga da niti sam ne zna šta bi sa mnom kao takvom. Možda sam tu razvila onu svoju ludu intuiciju te mogu razumjeti i bez riječi, čitati između redaka, osjetiti da je nekome stalno ili samo dobro folira. Ne mora se meni crtati, emocionalna inteligencija mi je prejaka stoga razumijem bez puno objašnjenja i uputa za korištenje.

Istim modusom sam ga prošli tjedan opet osjetila, prošao je po Kantridi dok sam šetala Benka u crnom velikom automobilu. Gledala sam u pod, nisam vidjela detalje, ali to je bio on. Opet mi ulazi u život osjećam to jako jako. Ma cijelo vrijeme je tu negdje, stalno se tu nešto dešava u svezi njega. Nevjerojatno kako sam o njemu saznavala, ljudi su mi ničim izazvani počeli govoriti detalje. Da budem iskrena bojala sam se pitati išta jer je sve skupa i meni malo preapstraktno. Voljela bih ga još jednom sresti i priupitati o nekim sitnicama za koje izgaram da saznam odgovor. Mislim da je pokušao doći do mene i to me strašno muči. Pred godinu dana, izašla sam prošetati Benka i dugo smo razgovarali na telefon. Recitirao je stihove Azre i ja njemu one gdje ga je pas upoznao s njom i onda umjesto da se susretnemo, a mislim da je krenu po mene, ja odem na potpuno drugu stranu inače rutu koju nikada ne šećem?!

Nikada nikome niti ja nisam rekla da ga volim. Jednom jesam ali preko telefona. Uslijed zanimljivog razgovora i maznog konteksta uspjela sam preko telefona reći svoje prvo ljubavi. Kada sam to izrekla i s druge strane na trenutak je nastao tajac, a u meni čudan osjećaj otvaranja. Lijepo al ranjivo, opet sam se izložila i sad čekala da primim udarac tj reakciju kakvu ne želim. Mislim da je i njemu to bilo jako. Rekla sam mu da se u meni opet pali onaj dobro znani SOS i osjećaj da gubim nešto te da mi je jasno da odlazi. Samo zašto je rekao da mi je sve bliže i bliže?! Kada bih barem malo manje vjerovala u riječi i ne doživljavala ih tako intenzivno. Željela bih to ljubavi reći gledajući ga u oći, možda to jednom i uspijem.

Balkan je jedino mjesto gdje kćeri zovu sine. Mene je tata zvao sine. Možda jer je prije mene bila muška bebica koju je majka izgubila u sedmom mjesecu trudnoće i nakon toga rekla da više neće imati djece. Onda sam na svijet došla ja kao anđeo s neba majka kaže. Govori mi da je moja više misija pomagati drugima jer vidi da to radim bez da me se išla pita. Jednostavno budem tu kada je to potrebno. Tata i ja vraćali smo mamu u život, mama i ja samo bili uz tatu kroz sve faze liječenja. Kada se sve zbroji više od pola života sam njegovateljica, od svojeg sedmog razreda do dvadesetprve  s majkom, od 25-e do 29-e s bivšim te do 30-e do danas s ocem hodočastim po bolnicama. Jednostavno, ja sam ono dijete koje je moglo i moralo razumjeti sve te se brzo  prilagoditi situaciji, ne pitati puno. Ne mislim na sebe to mi je jedna od očiglednih mana nego nastojim ugoditi, volim da su ljudi oko mene zadovoljni onda sam i ja sretna. Nije mi teško niti potrpiti radi drugoga, ma nije to trpno stanje ja tako funkcioniram i to radim cijeli život.

Ja kao tatin sin, a sva sam bila prava curica i to školski primjer u roza, s volanima i mašnicama, u maškarama htjela biti isključivo princeza pa je majka dala šivati samo takve haljine, igrala se jedino s barbikama, presvlačila po 7 puta dnevno, no uvijek sam bila s tatom na kauču i gledala boks te western filmove.

Naravno, zaspala sam ali morama sam biti tu. Sate i sate uz njega dok je pecao, od dosade sam mu pojela cijeli kruh za mamac ali sam i sljedeći put išla s njime. Majka i sestra su se bojale voziti gumenjakom, zato smo tata i ja đirali okolo. Maja na arapskom znači voda, tata je uvijek govorio da majka i ja imamo u očima vodu tj da reflektiramo i zrcalimo sve šta se oko nas dešava. Imao je pravo, volim more i zato ne želim otići iz ovoga kraja jer bi mi more tako nedostajalo. Jedan pogled na more i mirna sam. Ima nešto u toj pučini. Imam nešto u podsvijesti i vezano je za more. Naime, imam samo jednu noću moru koja se javlja u kriznim razdobljima, a ona je da se nalazim na istaku ili jarbolu kojeg čvrsto držim usred valovitog mora u izrazito vjetrovitoj noći bez kopna na vidiku. Pričao mi je priče o ratovima, partizanima i dugo sam mislila da mi je tata narodni heroj ili junak onoga doba dok nisam povezala činjenice i shvatila da se nije niti rodio kada su te priče bile na vrhuncu radnje! Sve mi je to danas milo i drago, sve je to bio moj tata.

Sve smo si rekli i oprostili si. Pitao me da li je bio dobar otac?! Pitala sam ga da li sam mu bila dobra kćer?! Trebalo je brzo odrasti i pristala sam na to. Često mi kažu kako sam zrela, možda i prezrela za svoje godine. Pa im u šali konstatiram da bi se zaprepastili da su me upoznali s 18, kada sam bila još ozbiljnija. Fasade su se već onda počele stvarati, nije bilo druge trebalo je preživjeti. Unutra nježna i krhka cura, a na van žena spremna da osvoji svijet kojoj naizgled nitko ne može ništa. Nisam se bojala uspjeha i voljela sam profesionalne izazove dok sam skrivala sve vezano za emocije, ljubav i pravo otvaranje od straha da ću opet izgubiti ono najmilije i biti povrijeđena. I sebi sam nejasna zašto se u jednoj domeni mogu pretjerano dati, a onda padam na jednom naizgled običnom volim te!

I onda se najednom samo ohladio, suze nisu prestale teći. I još će teći ali ne iz tuge nego iz ljubavi. Volim te tata, volim te…

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Fotografije: Privatno vlasništvo, autor:  Matea Kevrić

Vaši komentari