skip to Main Content
MENU
Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Njegovi susreti

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Njegovi susreti

Sve vezano za njegovu povijest, njegovo djetinjstvo, mladenačku dob, prvi brak bilo je mistično, obavijeno velom tajne. Nije pričao o tome i ono malo što sam pitala još manje sam saznavala. Osoba sam koja ne zabada nos u sve i svašta te nemam običaj provesti ispitivanja. Ako netko ima potrebu nešto podijeliti sa mnom zahvalna sam ako ne, opet dobro. Nekada se iz šutnje dobije više informacija nego iz galame.

Nisam pitala, ali sudbina je htjela i valjda sam trebala saznati. Dolazim u Zagreb na prijamni ispit za Likovnu akademiju koji je tada trajao tjedan dana što je bilo vrlo naporno i zahtjevno. U jednoj pauzi morala sam se maknuti i otići nešto prezalogajiti. Logično je bilo otići na susjedni Britanac, a put me nanio u ulicu Radnički dol inače rodnu ulicu mojega oca. Znala sam da je broj 44 te krenem u potragu. Sjednem na klupu ispred i preživam. Dolaze dvije srednjovječne žene s psima i sjedaju uz mene. Započinje spontani razgovor, objašnjavam kojim sam povodom u Zagrebu te izlanem da mi je otac baš tu živio. Jedna traži detalje i dajem joj sve potrebne odgovore.

Zvala se Sunčica, žena velikih bistrih očiju zagonetnog pogleda. Vrijeme je iscurilo za tili čas te sam morala nazad na akademiju. Pozdravile se, a ja usput nazovem doma da se javim i tražim tatu te ga priupitam da li poznaje te žene. Počeo je zamuckivati, sav se uznemirio osjetila sam i nije puno govorio. Kada sam došla doma po završetku prijamnoga dočekao me s palačinkama zapačenim sa sirom, obožavam ih i pizzom s artičokama i hrpom mozzerelle što će reći samo za mene složenu, premda se rezultati još nisu znali. Inače je svaku nedjelju radio ručak i to je bila pizza. U mojoj kući tata je pripremao pizzu i ribu. Kada je čistio ribu fućkao je Oliverovu *Pismo moja* i zato sam poželjela da ga klapa s tom pjesmom isprati. Nije bila nedjelja ali pizza je bila na stolu i to samo za mene. Sjedne sa mnom, jasno mi je bilo što je posrijedi. Bilo je to pravo ispitivanje policijskih razmjera i na kraju ključno pitanje, kako Sunčica danas izgleda?! Znam voditi i osjetiti komunikaciju te sam mu odgovarala baš ono šta je htio čuti, tako da sam i taj odgovor pokušala dati zadovoljavajući po njega. Rekla sam mu da se na Sunčici vidi da je bila jako lijepa žena, uščuvana je jer se nije zaboravila smijati. I moj otac se nije zaboravljao smijati i takvog ću ga pamtiti. Sunčica je bila njegova prva djevojka, priznao je. Moj profesor na akademiji koji stanuje u blizini svjedoči da je Sunčila bila tiha patnja mnogima.

Jednako tako zvijezde su htjele da ga opet vidim na zaobilaznici na Matuljima neki dan. Uvijek pozdravljam takve situacije i prihvatim ih s oduševljenjem jer su to male stvari koji čine život zanimljivim i lijepim. Za mene to je definicija sreće. Dugo sam živjela u uvjerenju da nisam rođena pod sretnom zvijezdom, da mi ništa nije palo s neba te da sam se za sve morala dobrano namučiti te i ono šta me ide pola mi uzmu. Onda sam shvatila na tim malim i slatkim primjerima da sam sretna te da nisam niti bila svjesna koliko. Ništa ne radim, ništa ne pitam i samo mi se otvori, prosvjetli me i posloži se, a ja se samo nasmijem i pomislim kakva sam samo sretnica. Baš on ušao mi je u život na način potpuno netipično meni. Bio je tu, ostavio dubok trag, ražalostilo me kada je otišao jer sam se nadala da neće, no danas kada o tome razmišljam raznježim se te mi je drago šta sam ga upoznala i tako kako jesam. I onda oko prosinca opet sam počela intenzivno o njemu razmišljati dok u zadnje doba, točnije od mjeseca travnja neprestalno. Zašto se to događa, ne znam ali događa se. U vrijeme komunikacije imala sam potrebu prikazivati mu detalje toga dana i često zamislim da bi on to volio vidjeti pa mu poželim pokazati što sam danas radila. Okitila sam bor za Božić i poželjela da ga vidi. Skuhala nešto fino, možda bi se to i njemu dopalo. Napravila sam tortu, da li on voli slatko?! On ovo gleda i čita nekako to znam, intuicija mi govori. Držim da je pravedno ljudima dati do znanja koliko znače, sebično je šutjeti o tome. Stoga sam mu na ovaj način poželjela priopćiti šta je u ovoj glavici napravio. Jednom je rekao da vidi da mi je bolje i da će opet netko drugi pobrati njegove zasluge. Neće, zato ti sve ovo otvoreno govorim i nije me nićega sram jer ovu mladu ženu na pravi put si vratio upravo ti. Uvijek kada sam slušala intuiciju ispalo je sve savršeno, a kada sam joj prkosila, ne dobro. U tunelu Tuhobić nakon 2 mj veze rekla sam mu da moramo prekinuti. Zadnja naša komunikacija, već odseljena i pita me da zašto sam htjela s njime tada prekinuti, razlog?! Kažem da nema razloga nego da mi je nešto govorilo da nisamo jedno za drugo. Čisti ženski instinkt i slušanje unutarnjeg glasa objašnjavam mu. Dar od majke, ima ga i ona te svjedoči mnogim situacijama i nepogrešivom orijentiru.

Konstatiraju da mi se dvije osobe provlače kroz sve kolumne, Vito i on. Te dvije osobe su mi obilježile novije doba i zato su tu. Dobijem opaske, boje se da ne bi završili u kolumni, umirujem ih da ipak moraju biti opasno dobri za to jer mene i nije baš lako impresionirati. Vitu su sumirali te smjestili u vrijeme i prostor ali tko je on, zanima ih?! E to nikada nitko neće saznati. To je naša mala tajna. On je moj anđeo čuvar odgovorim im. On je upravo onaj koji bi se radovao mojim djelima i mogao vidjeti ljubav u njima. Skužio je odmah i pitao šta baš sve kod mene mora biti lijepo! Da i da, baš sve, perfekcionista sam. Il pravo il nikako moja je deviza. Prvi koji je prepoznao moj potencijal i rekao kako imam zanimljiv spoj prirodne inteligencije i načitanosti, djetinje naivno s teškim životnim pričama. Prvi koji mi je rekao da sam lijepa žena dok je tijelo još bilo puno modrica. Čudila sam se čemu sve te silne modrice, onda su mi objasnili kada one dolaze. U fazi čiščenja i velikih životnih prekretnica. Jedno kišno jutro šetala sam Benka te me pitao dal sam se dobro obukla shodno vremenu. Krhko je tada bilo sve na meni, blijeda koža skoro prozirna da su se žile nazirale. Pitao me da zašto ne izlazim s društvom. Nisam tada bila u stanju. Koliko mi se njih upucava, sada vidim ali prije nisam ništa zamjećivala no mene nekako ništa to ne tagira. Neću valjda opet pasti u melankoliju jer moje su reakcije zakašnjele i kao takve me znaju opasno obuzeti. Hobiji te sport za sada me drže i uveseljava te misao na njega. Noćni izlasci mi već neko vrijeme ne odgovaraju. Zato šetam s prijateljicama i Benkom. I one su mi ušle u život kao dar s neba. Divne su, nešto starije do mene, žene koje su prošle mnogo u životu i opet su ostale pozitivne, vedre i vesele te su jako ugodno društvo. Opet ćemo u BarBar pa plesati u Phanasu kada za to dođe vrijeme, obećavam.

Dolazim s tenisa i u vratima me dočeka ceduljica. Rukom napisano ime i broj. Nazovem i imala sam šta čuti. Nakon 40 godina javio se tatin frend iz ulice. Želi da ga tata posjeti jer ovaj je nepokretan i nije u stanju doći do Rijeke nego je preko prijatelja poslao ovakvu poruku govori oprezno i kao da se ispričava. Ne volim prenositi ružne informacije ali moram mu priopćiti da mi je tati jako loše, da je več 10 dana u hospiciju i da se već 3 ne budi. Čovjek plače, plačem i ja. Nevjerojatni trenuci. Odem do tate i jedva čekam da mu ispričam šta se desilo, a on se počeo trzati, okretati glavu i dizati ramena. Čuo me! Rekli su mi da pokušavam ne plakati pred tatom, da on sve to osjeti ali to više nisam mogla. Sutra dan ujutro javili su mi da tate više nema. Kako je moguće da je dan prije njegove smrti došla poruke, nakon 40 godina. Kako je moguće da je sve bilo u znaku broja 4. Rođen 24.11.41, umro 4. istoga dana kada je Tito umro te su morali prebaciti vjenčanje, 44 znakova bilo je u obavijesti o smrti što sam dala u novine, pogrebno mjesto 44, ima još, ali je preapstraktno i za mene. Još uvijek nisam otišla i posjetila te ljude ali kanim.

Povjerila sam mu se da ljeto prije nisam mogla ući u more koliko mi je bilo hladno, objasnio mi je taj drastičan pad imuniteta. Isto tako dobro je definirao i od kuda mi herpes iznad usnice koji je svakih 2 mjeseca izbijao, godine kada mi se otac razbolio. Da bila sam varana, sve si pogodio. Ali zahvalna sam toj ženi jer pustio me u miru da odem, napokon! Nisam imala herpes sve do svečane promocije doktoranata, kada je tijelo opet izreagiralo nataloženo. Pitao me i kako reagiram na nježnije podražaje no nisam mu imala šta inspirativno odgovoriti. Sve je bilo umrtvljeno, usporeno. Rekao je da imam to u sebi ali da treba onaj pravi koji će to znati razbuktati. Valjda, samo taj se još nije desio. Nisam to još uvijek uspjela i to je jedan od bitnih razloga zašto sam otišla iz posljednje veze. Na pitanje šta mi je bitno da bih se upustila u ikakve bliskije odnose s muškarcem te brzo uvidjela da li smo jedno za drugo danas dobro znam. Potvrdila i podcrtala da moramo biti na istoj intelektualnoj razini jer moramo se moći razumjeti. Ja sam bila s podkapacitiranom osobom koja me nije mogla razumjeti. Moramo biti na istoj frekvenciji, imati isti svjetonazora te dolaziti iz sličnih familija. Familija suviše često zna biti razarač veza i brakova, osobno iskusila. Uništavali su nas na tanane te na koncu i uspjeli. Moramo se smijati istim stvarima, to je podstavka prve stavke. Imate slične interese, radne navike, odnos prema novcu i pogled na budućnost. Te onaj klik u 4 oka i u intimnim trenucima koji ako se odmah ne desi teško da će ikada.

Imala sam tu noć grčeve, dešava se još uvijek tu i tamo, nekad užasne nekad slabije. Nisam oka sklopila, rekao je da su to trenuci kada se ženu mazi. Mene tih dana u mjesecu nikad nitko nije pomazio. Bdjela sam sama u bolovima i dobila čokoladu, a on day off tko je to zvao. A i onako mu nikad ništa nisam branila, išao je kad god i gdje god je htio, koliko kod je trebalo. Jednom sam bila gladna i poželjela hamburger u ponoć. Noć je doba kada sam pisala doktorat. Nazvala ga, povisio je ton da šta ga kontroliram. Toliko sam bila zgrožena reakcijom da mi je tek odmah splasnuo. Ispričala sam mu se, nikada ga više nisam nazvala kada je bio vani s dečkima. Nikada više poželjala hamburger.

Ali zato Marin je tip muškarca koji bi znao i bez pitanja da sam gladna te se pobrinuo da ne budem.

Jedno jutro pitao me da li pijem kavu ili čaj? Ništa ne pijem, prvo jedem, kavu pijem vani. Zatim pitao šta jedem te da bi mi on to donio u krevet. Kako je samo znao da volim jesti u krevetu. Tada sam ujutro jela borovnice. Začudio se odgovoru, da li s šećerom ili bez pita. Rekoh bez i pomislih pa di ćeš slađe od tebe s njima. Neki dan u dućanu spazim borovnice. Prošle godine bile su dostupne u veljači, ove tek sada. Kupila sam ih za svaki dan po jednu mjericu. Ujutro se probudim s veseljem jer znam što ću za doručak, još samo da nazove i poželi mi dobro jutro!

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Foto: Matea Kevrić

Vaši komentari
Back To Top