MENU
Maja Vizjak
Maja Vizjak

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak: Fatalni susreti

Uživam u pogledu, gledam kolače i oni mene, obožavanje je obostrano. Uslužuje me ljupka žena i na pitanje koje želim kroz smijeh odgovaram samo najljepše, kompatibilne molim! U punome sastavu, s kolačima pod rukom uputim se prema starome gradu na dobro staro mjesto susreta. No prije konačnog zasjedanja uvijek odem na frizuru, ipak je petak.

Ima neka tajna veza frizeraja i odanih im žena!

Dolazim na poziciju, isporučujem kolače i u prolazu pozdravljam društvo u velikom broju već nazočno budući da je bilo Veliki petak pa su se mnogi spustili na čašiću dvije razgovora. Tu je bio i on Mr. Fatalni. Upoznali su me s njime, kasnije sam saznala da je to bilo namješten susret. On je znao tko dolazi, ali ne i ja tko me očekuje. Odjurila na zakazanu si frizuru i primijetila negodovanje i čuđenje šta već idem, ali nisam se obazirala, pravac mi je unaprijed bio definiran. Za sat vremena zadovoljna sobom, slučano ili ne, već sjedim uz njega i večer je mogla početi. Red slatkog, red smijeha, red slanog, red uzbudljivih odvjetničkih priča, red čašice i pomalo se društvo razrijedilo te ostavili nas same. Pita, da šta ćemo?!

 Možda da odemo nešto pojesti jer je popio i ne može ovako voziti doma, u Zagreb. Odgovaram u svome stilu da imam predobru frizuru za ići već doma. Bio je spontano zabavan, britko inteligentan, visok frajer bivši košarkaš, a budući da sam podosta visoka i suvereno nosim štikle postaje svojevrstan izazov naletjeti na jednog takvog. Šarmantni muškarac koji ima nešto, nešto i u glavi te još k tome da se smijemo istim stvarima. Bitan je humor, po meni to je lakmus papir za kompatibilnost među ostalim.

 Smisao za humor mnogo otkriva o pojedincu.

Kasni ručak koji se pretvorio u večeru od 4 sata najmanje, deja vu milog gledanja kolače vs mini me tog prijepodnevna, sada već puno konkretnija situacija Mr. Fatalni vs ja. Rekla bih to je bio fatalni susret. Razgovoru nikada kraja, imali samo si potrebu ispričati o životima, izazovima, očekivanjima te zanimljivo i vrlo intimnim temama tipa što bi bilo, kada bi bilo da smo eto nas dvije skupa?! Sve je zvučalo obećavajuće. Za prvi sojak iz *vedra neba* rekla bih prehrabro, možda i preuranjeno, no dobro nam je išlo. Osobno sam stava da se u vezama, onima koje imaju tendenciju se razvijati u trajne i čvrste, nema se što puno čekati. Što prije treba početi otvoreno govoriti o sebi, željama, potrebama i planovima (u teoriji), početi živjeti skupa i realnu uvidjeti da li uopće funkcionirate (u praksi). Razgovori ugodni ovo dvoje do pred nekoliko sati potpunih stranaca nastavili su se sljedećih dana preko telefona pa sve do novih susreta bilo poslovne ili privatne prirode. Koliko god bili fizički odvojeni sve je jako dobro funkcinoralo, a uz malo dobre volje uspjeli smo se svaki tjedan i vidjeti.

Ubrzo su počeli prijedlozi da se preselim k njemu, jer ga ova razdaljina umara. Vidi me uza sebe, vidi da i ja volim provoditi vrijeme s njime, Zagreb u proljeće je naprosto divno mjesto za šetnje i ispijanje dugih kava u predobrim slastičarnicama koje su se ko naručene počele sumanuto otvarati po centru gdje je živio. Nešto kao u nas pandemija pekara pred desetak godina. Uređuje stan i to želi da dovršim te da mu pomognem oko njegovog sina iz bivšega braka. Ima divno dijete, odmah me je osvojilo! Kako sam se zbog jednog bivšeg vratila u Rijeku iz po mojoj mjeri idealnog Zagreba ovo sam shvatila kao realan come back. Sve je bilo divno, krasno, ali, ali, ali. Dobar stari ženski instinkt se opet javio! Nešto mi tu jednostavno nije štimalo. Neki bi rekli predobro da bi bilo istinito ali unutrašnji nepogrešivi alarm počeo se javljati. Uvijek kada sam ga slušala ispostavilo se da su bile dobre odluke!

Počeo je već kreirati što bih mogla raditi u Zagrebu. Tražio mi je posao, teretanu, gdje ćemo igrati tenis premda 17 godina nisam imala reket u rukama. Nisam mu blagoslovila tu tenis ideju, ali pustila sam ga nek se bavi malo sa mnom, imponiralo mi je, za mene potpuno nova situacija da se netko intenzivno bavi sa mnom. Bila sam otvorena srca, spremna za nešto novo i tada me ništa za Rijeku trajno nije  vezalo. Vikendima samo putovali, jedno takvo putovanje bilo je mali teniski turnir gdje su se obistinile sumnje vezane za gore spomenutu intuiciju, poslije i potvrđeno kao istinski porok. Večere nije uspijevao završiti trijezan. Za jednoga uspješnog poslovnog čovjeka možda i jest društveno prihvatljivo ali kako sve to ukomponirati sa mnom koja 12 godina nije kap alkohola stavila u sebe. Jednostavno, nikako!

Sve je kulminiralo jednoga lijepoga dana kada sam došla u Zagreb na konferenciju. Uvalila se kolegici koja je išla za Zagreb, a s nama bila još jedna inače tenisačica s kojoj sam se inkognito dogovorila za satove tenisa. Taj vikend trebali samo provesti u Rijeci jer su dani već postali ljetni. Kada sam obavila konferenciju došao je po mene na fakultet, ručali te me ostavo kod mog najdražeg Vite s kojim sam prošetala gradom, posjetila sve nove u međuvremenu (5 dana) otvorene slastičarnice, čekala ga da obavi svoje poslove i krenemo za Rijeku. Došli u Rijeku i prekinuli! Opet se nije mogao suspregnuti od samoga sebe, bilo je to jače od njega! Nisam htjela biti jedna od onih žena koje će ga pokušati staviti na *pravi put*. Sebe treba čuvati, a dobra volja i pozitivna energija nisu beskonačni resursi tako da ih se ne razbacije i poklanja bilo kome. Jednom sam se umislila da mogu od djeteta učiniti čovjeka tzk projekt koji me jako skupo koštao! Preskupo! Tako da nisam mnogo dvojila i srezala sve na svoj način. Neki kažu da sam brutalna u prekidima ali ja to zovem hrabrost, odgovornost državnja uzda i usmjeravanja vlastita života! Ono što je bilo osuđeno da padne, pasti će ionako stoga samo učinim rez. Zaboli trenutno jako, ali brže zacijeli!

Upoznali se na Veliki petak, razišli se na petak, obični.

Poslije sam osvijestila da me pokupio upravo ispred Muzeja prekinutih veza gdje sam s Vitom guštala u ledenom vjetru, isti sam s njime pojela ove fatalne večeri. It’s meant to be, isn’t it?!

U petak sam prekinula s njime, u ponedjeljak već bila na teniskom terenu na kojem se zabavljam i danas! Danas uživam u tenisu i kolačima, naravno!

Žensko pismo iz tipkovnice Maje Vizjak  – akademska slikarica i dizajnerica, jednostavno žena  koja motri, skuplja informacije i čeka trenutak inspiracije pa kreira! Životna filozofija joj je nešto kao *Jedi, moli, voli*, a kako zna da voli moći ćemo čitati. ….i danas opet ćemo sresti malu Maju, malu bistru, hitru pčelu Maju, Maju svima dragu Maju, …..sad pričaj život svoj….

Fotografije: Privatno vlasništvo, autor: Zlatko Morić

Prošla kolumna: BIVŠI SUSRETI

Vaši komentari