SALLY

Sram se uopće pisati o tome, pokušavala sam jučer status na status i svaki put obrisala. Zašto? Zato jer sam i ja pogriješila, zato jer sam upala u zamku izražavanja statusima, a ne djelima. Nisam bila u Zagrebu kad je Gospodin Čovjek Saša Pavlić došao do Markovog trga jer sam si dala opravdanja da ne mogu biti tamo. Pa kako iz Rijeke do gore, pa djeca, pa posao, pa bit će ljudi sigurno…

Pogriješila sam.

MY SPIRIT

Trebala sam biti tamo jer i Gospodin Čovjek Saša Pavlić je bio tamo ne radi sebe, i ne radi mene, i ne radi vas.

Radi naše djece. Ja nisam bila tamo. Vjerojatno ni ti.

Kakva smo mi zemlja kad radi ZA i PROTIV na ulice izađe tisuće ljudi pa opet radi IK, pa se malo svađamo je li na ulicama bilo 5, 6,7 ili 8 tisuća ljudi, a jučer nema zabuna. Bilo je stotinjak ljudi.

Ja nisam bila tamo. Vjerojatno ni ti. Nije li to žalosno?

Jučer nisam mogla naći svoj mir, tako mi i treba, vrtile su mi se informacije i emocije, fotografije, novinski naslovi, no onda sam makla viškove i svelo se na jedno: Država nema sredstva za bolesnu djecu i lijekove.

I točka.

Samo se o tome radi. Sramota.

Možemo li napraviti više i mi? Kolumnama poput ove moje i FB lajkovima, srcima, tužnićima sigurno ne možemo. No, nekako moramo. U ovom trenu kad je jedan pojedinac Gospodin Čovjek  Saša Pavlić našao način, mi smo si kolektivno  JOŠ JEDNOM našli opravdanja. Možemo misliti da to nije naš problem, naša borba, ali je! Itekako je! Ovo se tiče svakoga od nas. Ne možete me uvjeriti u suprotno.

Ne odgovoram za postupke drugih, no odgovaram za svoje, plemenitost ovog Gospodina Čovjeka spustila me na zemlju i učinila da se posramim više nego ikad prije. U ovoj nam maloj, a lijepoj državi dok mislimo da ne možemo promijeniti ništa – ništa nećemo ni promijeniti, no ako bar podržimo one koji vjeruju da nešto možemo promijeniti – vjerujem i stojim iza toga – stvari možemo promijeniti.

Samo ne preko tipkovnica, to nam tako ne ide, dragi moji, trebala sam i trebali smo već naučiti…

Pripremila: Marija Mažar

ADVENT NA GRADINI