Menu
IM photography

Teatro & Stilueta intervju: Ivan Kosić

Jedne zimske večer sjećam se da sam negdje jurila i srela na Korzu dragog prijatelja Arsena Miletića, nekako su nam se putevi spojili i iako se često viđamo na događanjima to bude sve dosta brzinski, a iako je i ovoga puta prilika krila tu jednu “Nemamo vremena” notu sjeli smo na jedno osvježavajući hladno točeno piće 😉 i pustili razgovor da krene. Prvi put tada čula za Ivana Kosića. Naime, u neformalnom razgovoru Arsen je spomenuo kako planiraju zajedničku izložbu te mi govori kako se radi o ribaru koji nikad nije primio aparat u ruke dok jednom prilikom Arsen nije došao zabilježiti život na moru, život ribara i dogodio se klik, dogodila se ljubav.

Nekoliko tjedana kasnije suprug mi pokazuje jedan FB profil i daje do znanja koliko je pod dojmom kadrova te da moram doći vidjeti, inače dosta realan, iznenađena silnim pohvalama, sjela sam kraj njega i pogledala. Gledala sam u fotogafije  Prvi put. I osjetila sam ljepotu kadrova i emociju istovremeno, prelijepo!

Prošlo je dosta vremena i kave u Teatru pokazale su se kao meni jedan od omiljenih “radnih zadataka”, a sugestije koja ugostiti počele su pljuštati sa svih strana. Iskreno, i izgubim se ponekad u željama jer čvrsto stojim iza toga da svatko ima svoju priču no koliko god željela, ja ih ne stignem sve ispričati. No, imamo vremena.

Prošle subote, kave su bile zakazane inicijativom supruga i kad mi je rekao da nam se upravo Ivan pridružuje bila sam presretna! Koja čast! I svi dojmovi koje sam stvorila prije prvog susreta pokazali su se točnima, skroman, samozatajan, jednostavan, jedan od najdražih sugovornika..

“Moj je posao vezan uz more, obožavam more, radim na ribarici i osjećam svu slobodu” počinje svoju priču Ivan i nastavlja  “Prije pet godina u posjet nam je došao Arsen,  nismo se tada znali, došao je fotografirati i svidjelo mi se to, kako sam imao slobodnog vremena odlučio sam – kupit ću si fotoaparat. Nisam tada znao što je blenda, osnove, ništa…”

No, uz puno želje i ljubavi koja se rodila, sve je naučio i more koje je velika ljubav ovog fotografa ostalo je i velika ljubav kroz kadrove, a kad dođe do zasićenja svojim objektivom lovi ulice, galebove, ljude, bitna mu je emocija i bitan mu je čovjek.

“Baš sam se jako zagrijao za fotografiju i ta je ljubav iznenadila sve moje ukućane, žena me nije vidjela nervoznog pet godina, otkad držim fotoaparat u ruci. Uživam u tome, volim to i ništa ne radim na silu.”

Iako je imao dvije samostalne izložbe i nekoliko grupnih te je osvojio i nagrade, o tome nerado priča ističući kako ne želi ispasti samodopadan dok mu mi naglašavamo kako nema mjesta samodopadnosti jer to je dio naše priče i njegova puta.

A dio puta bit će i izložba s kojom smo priču počeli “More živjeti” s poznatim riječkim fotografom Arsenom Miletićem za koju kaže kako ne forsiraju, a dočekat će pravo vrijeme. Treba li naglasiti kako jedva čekamo?!

Ivanov radni tempo uključuje dvadeset dana na ribarici i deset dana doma, zadovoljan je i sretan te spontano ističe:

“Život je toliko jednostavan, ali ljudi ga zakompliciraju.”

Zadovoljan je ako tokom godine napravi pet fotografija po svom guštu, kojima je u potpunosti zadovoljan, a fotografiju jednostavno – osjeti. 

S fotoaparatom mu je dan ispunjen, a iako voli putovati u daleke krajeve, tek je uz fotoaparat u ruci otkrio ljepotu mjesta koje svatko od nas može posjetiti bez problema – Arena u Puli, Nehaj u Senju, Rovinj, uz fotografiju kao hobi na svijet oko sebe počeo je gledati drugačije.  

Još jedna zanimljiva kava i zanimljiv sugovornik no tako je to uz ljude koji u svom životu pronalaze radost i ljepotu u jednostavnim trenucima baš poput subotnjeg prijepodneva uz miris fine kave drage nam lokacije, dragog nam društva…

FOTO: IVOR MAŽAR, PRIVATNI ARHIV IVANA KOSTIĆA

PRIPREMILA: MARIJA MAŽAR

ZAHVALA: TEATRO LOUNGE BAR

 

Vaše mišljenje nam je bitno!