skip to Main Content
MENU
Tamara Milovanović: “Djeca su predivna, oni uživaju u onome što im donosimo, a mi uživamo još pet puta više. “

Tamara Milovanović: “Djeca su predivna, oni uživaju u onome što im donosimo, a mi uživamo još pet puta više. “

Odlazak u bolnicu može biti traumatično iskustvo za većinu ljudi, a pogotovo za one najmlađe gdje se zbog bolesti moraju odvojiti od svoje uobičajene sredine i svaki dan se suočiti s medicinskim postupcima liječenja. Udruga za promicanje dobrobiti djece “Portić” odlučila je organiziranim volontiranjem pomoći djeci pri ublažavanju negativnih pojava tijekom hospitalizacije. Tete i barbe pričalice su studenti, profesionalci, učitelji te svi zainteresirani pojedinci koji izabranim pričama i bajkama žele pomoći djeci u Dječjoj bolnici Kantrida, a mi vam danas donosimo njihovu priču.Razgovarali smo s Tamarom Milovanović, voditeljicom projekta Pripovjedač/ica priča djeci za laku noć. Tamara je po struci psiholog i trenutno radi u Dječjoj bolnici Kantrida. Kada je postala volonter, Tamara je bila samo student psihologije koju je zaintirigirao rad s djecom u bolnici. Priča se ovdje nekako poklopila i nakon završetka fakulteta dobila je posao u bolnici, a zadnje dvije godine radi na odjelu za onkologiju i hematologiju.

Što je još i zanimljivije zadnje dvije godine radim na odjelu onkologije i hematologije što je zapravo i bio prvi odjel gdje smo počeli volontirati, pa samim izborom tog volontiranja kao da sam si odredila i profesionalni put.

Tamara Milovanović

Udruga Portić nastala je pred više od 10 godina, a sam projekt tete i barbe pričalice samo je jedan od mnogih projekata. Udruga je nastala iz razloga što se vidjelo da određene potrebe djece i njihovih roditelja u gradu Rijeci nisu zadovoljene te se kroz različite oblike rada te potrebe nastoje zadovoljiti. Sve je krenulo s projektom dadilja, odnosno programom obuke za dadilje, a 2009. godine nastale su i tete i barbe pričalice.

Sljedeće godine slavimo 10. rođendan teta i barba pričalica. Danas udruga Portić ima više projekata koji su svi usmjereni za dobrobit djece, neki direktno, a neki putem rada s roditeljima. ali tete i barbe pričalice su nešto što obuhvaća najveći broj korisnika.

Tamara kaže kako je odaziv za volontiranje stvarno velik, čak oko 700 volontera je prošlo kroz projekt. A svake godine imaju preko 7000 volonterskih sati, te su u ovoj godini bila aktivna čak 154 volontera.

Odaziv je velik, dva put godišnje imamo seminar, jedan je u listopadu, a jedan u veljači ili ožujku. Tada se može prijaviti  bilo tko tko ima interes za rad s djecom, zatim prolazi edukaciju, potpisuje volonterski ugovor i postaje volonter.

Pripovjedanje je vid terapije u smislu umjetnosti. To je terapija pričom! Volonteri se trude kroz priče za koje vjeruju da imaju lječidbeni učinak, da upravo s tim pričama prilaze djeci i tih sat vremena provedu u jednom skroz drugačijem ozračju uz pozitivnu atmosferu za razliku od svega kroz što oni svakodnevno prolaze u bolnici.

Ja bih zapravo rekla da je to pričanje, pripovjedanje i čitanje priča kroz koju djeca uz likove s kojima se susreću i koji se također bore s nekakvim nedaćama te na kraju ipak pobjeđuju zlo, se mogu prepoznati i što je najvažnije ohrabriti i osnažiti.

Djeca koja se nalaze u bolnici su po svemu različiti jedan od drugog. Omiljene priče nema, ali jako vole bajke, te danas postoje svakakve zanimljive i problemske slikovnice koje iskusniji volonteri znaju koristiti.

Djeca imaju svoje junake, pa nekad traže isključivo da se o tome čita. Volonteri trebaju biti upoznati s opusom slikovnica za određenu dob, a u tome nam jako pomažu i djelatnici gradske knjižnice Rijeka, odnosno odjel Stribor koji su o svemu tome jako dobro informirani.

Volonteri svaku večer pred počinak sat vremena provode s djecom uz njihove bolničke krevete, pa tako u tih sat vremena što djeca provedu u priči i igri dozvoljava i roditeljima da se malo odmore, a na pitanje stvaraju li se simpatije i dolazi li do nekog zbližavanja, Tamara odgovara, kako djeca na nekim pojednim odjelima ostaju dulje vremena u bolnici, i onda je normalno da dolazi do zbližavanja.

Naša ideja je da volonteri češće mjenjaju odjele kako bi izbjegli zbližavanje jer to nije dobro niti za njih niti za djecu, jer su volonteri zapravo tu samo u ulozi tete i barbe pričalice. Simpatije se razvijaju, ali svako veće zbližavanje se pokušava izbjeći.

Volonteri na radionici Lassac!

Osjećaj koji te obuzme nakon jednog volonterskog iskustva je nezamisliv. Djeca su predivna, oni uživaju u onome što im donosimo, a mi uživamo još pet puta više. Izađeš iz bolnice s tim nekim osjećajem da ti je srce kao kuća i da si pun energije. Većina volontera je empatična i prvo pitanje koje postave na edukaciji je hoću li ja to moći? Ali u trenutku kada uđeš kroz vrata ti zaboraviš da su djeca bolesna, jer su ona zapravo većinom odlično raspoložena i jedva čekaju da dođeš.

Upitala sam Tamaru i što bi poručila svima koji se u nedoumici oko volontiranja, a ona smatra kako je volontiranje jedan odličan vid upoznavanja sebe prije svega. U smislu da kroz određeni rad možete vidjeti što vam odgovara i u čemu se možete pronaći.

Veliki broj volontera koji dođu i prođu kažu da je volontiranje u bolnici ostavilo veliki utisak na njihov život. Koga god interesira neka proba i onda će vidjeti je li to za njih ili nije, ali većina osoba koja voli djecu zapravo će se tu i pronaći.

Više informacija o Udruzi za promicanje dobrobiti djece “Portić”(Trg Svete Barbare 5, 1. kat) možete dobiti na njihovoj službenoj stranici.
Zahvala Teatro Lounge BarFoto: Ines Cunjak/privatni arhiv
Pripremila: Ines Cunjak

Facebook KOMENTARI

Back To Top