ZTC

Posljednjih se godina vrlo često susrećemo s pričama o neustrašivim ženama – znanstvenicama, umjetnicama, aktivistkinjama – koje su, polako i iz sjene mijenjale (i još mijenjaju) svijet te koje nisu dopustile da im njihov spol odredi smjer u kojem će im se kretati život i karijera. Hrabro su zakoračile u “muški svijet” pokorivši područja znanosti i umjetnosti koja su dotad bila rezervirana samo za njihove kolege i tako si svojim dostignućima zauvijek osigurale mjesto u povijesti.

Kroz stoljeća, nečujne i samozatajne, gradile su jedan novi svijet iza onog vidljivog, stvarale intelektualno i materijalno naslijeđe koje je promijenilo znanost i društvo njihovog i budućih vremena. No, iste te žene i mnoge nakon njih rađale su jednako darovitu djecu, onu čiji se glas tek treba čuti, onu na kojima ostaje svijet koji ih, okrutan i nepredvidljiv kakav jest, u većini slučajeva nije mazio. Naprotiv, ušutkavao ih je, omalovažavao, čak ubijao. Ali njihov glas ostao je zabilježen – zapisan, ovjekovječen, spreman da dopre do onih kojima je najviše potreban.  Njihova nastojanja i ideali nisu i ne smiju biti uzaludni.

Zato se u osvit jeseni, kada ljetni snovi polako uzmiču pred kišnim oblacima, uz knjige o neustrašivoj djeci koja su/će promijeniti svijet, prisjetite kako se prava snaga krije u suncu koje će neminovno doći nakon njih.

Greta Thunberg: „Naša kuća u plamenu“, Egmont d.o.o., 2019.

„Kada ljudi kritiziraju vaš izgled i različitost, to samo znači kako nemaju nikakve druge argumente. A tada znate da pobjeđujete!

Imam Aspergerov sindrom, što znači kako se ponekad ne uklapam u općeprihvaćene društvene norme, no u pravim okolnostima – biti drugačiji je supermoć.“

(Greta Thunberg)

Trenutno najpoznatija djevojčica na svijetu, šesnaestogodišnja ekološka aktivistica Greta Thunberg, uspjela je ono što je malo kome pošlo za rukom – uznemiriti duhove svjetskih moćnika i pokrenuti lavinu koja se svakim danom kreće sve brže i snažnije. U knjizi „Naša kuća u plamenu“, koju je Greta napisala zajedno sa članovima svoje obitelji – ocem Svanteom, majkom Malenom Ernman te sestrom Beatom Ernman, njezina majka pripovijeda o odrastanju svojih kćeri, kojima je već u ranom djetinjstvu utvrđen Aspergerov sindrom te opsesivno – kompulzivni poremećaj (OCD) (Greti), odnosno ADHD te OCD (Beati), ali opisuje i obiteljsko putovanje kroz brojne prepreke i okolnosti koje su ih dovele do točke u kojoj se nalaze danas.

Malena Ernman u „Našoj kući u plamenu“ bez zadrške progovara o tome kako su Gretine i Beatine razvojne poteškoće utjecale na cijelu obitelj, ali i o tome koliko je Gretina ekološka osviještenost postupno prerasla mikrokozmos obiteljske sredine pretvarajući se u fenomen globalnog pokreta koji iz dana u dan podržava sve veći broj ljudi. Mlada Šveđanka o kojoj danas govori čitav svijet te koju je časopis „Time“ proglasio jednom od 100 najutjecajnijih osoba ove godine, neustrašivo juri ka cilju koji si je čvrsto postavila. I možda neće uspjeti spasiti svijet, ali ćemo svi znati kako su njezina nastojanja bila neustrašiva.

„Dobivamo prijetnje smrću preko društvenih mreža, izmet dobivamo u pošti, dok socijalne službe javljaju da su zaprimile mnogo uznemirenih prijava protiv nas kao Gretinih roditelja. No u istom nas pismu obavještavaju da NE planiraju poduzimati nikakve mjere. Velika slova doživljavamo kao malen znak podrške anonimnog službenika iz općinskog ureda Kungsholmena. I zbog toga nam je toplije oko srca. No ja se ne mogu posve obraniti od mržnje. Ne mogu to maknuti od sebe. Jer negdje u tome svemu kao da počinjem uviđati da će mi oduzeti dijete. Možda više neće moći živjeti s nama. Cijena javnog govora je mržnja. Cijena javnog nastupa je mržnja. Apsolutno sve dolazi uz veliku cijenu mržnje. Mržnja ne poznaje granice. A ljudi koji mrze nikada neće prestati mrziti.“

(ulomak iz knjige)

Malala Yousafzai: „Ja sam Malala“, Profil, 2013.

„Važnost našeg glasa uviđamo tek onda kada smo ušutkani.“

(Malala Yousafzai)

„Ja sam Malala“, priča je pakistanske djevojke, aktivistice za prava djece i najmlađe dobitnice Nobelove nagrade za mir, Malale Yousafzai koju su, tog kobnog listopada 2012. godine, pri ulasku u školski autobus, talibani pogodili metkom u glavu, pokušavajući na najokrutniji i najmučniji način ušutkati glas djevojčice koja se usudila suprotstaviti stoljetnim zabranama i djevojčicama pružiti pravo koje imaju njihove vršnjakinje diljem svijeta – pravo na obrazovanje.

U suradnji sa britanskom spisateljicom i novinarkom Christinom Lamb, Malala je u ovoj iznimnoj knjizi ispričala svoj put, oporavak od teških ozljeda i borbu koja se nastavlja do današnjih dana. Sa svakom stranicom otvara nam se novo poglavlje Malalinog svijeta; uranjamo u jednu posve drugačiju kulturu, posve drugačiji mentalitet od našeg. No, unatoč tim različitostima, Malalini su snovi i razmišljanja slični onima djevojčica njezine dobi bilo gdje u svijetu. Ono što je drugačije jest njezina borba za njih. Jer, za ono što većina nas uzima zdravo za gotovo, Malala se morala boriti.

A njezina je borba dostojna mnogo starijih i iskusnijih od nje. „Htjeti učiti nije zločin“, rekla je jednom prilikom Malala znajući kako „jedno dijete, jedan učitelj, jedna knjiga i jedna olovka mogu promijeniti svijet“. Nema moćnijeg oružja od toga.

„Dnevnik  Anne Frank“, Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

„Ne želim živjeti uzalud, kao većina ljudi. Želim biti korisna i donositi zadovoljstvo svim ljudima, čak i onima koje nikada nisam upoznala. Želim nastaviti živjeti i nakon smrti!”

(Anne Frank)

Nikada prije niti poslije „Dnevnika Anne Frank“ nije napisana knjiga ispunjena sa više nade u bolju sutrašnjicu i oplemenjena sa više vjere u ljude koji su, u vrijeme kada je nastao ovaj iznimni rukopis, jedni drugima bili vukovi, tek bezumne zvijeri koje je ideologija jednog zlog vremena navela na nezamislive zločine. Potresno svjedočanstvo koje je započelo kada je trinaestogodišnja židovska djevojčica na poklon dobila malu bilježnicu, nadživjelo je strahove i skrivanja na malenom tavanu, progone i užase logora smrti, te čovječanstvu ostavilo naslijeđe koje nikada ne smije biti zaboravljeno.

Iako bolno svjesna kako je stigma njezine različitosti izvorom straha i neizvjesnosti, Anne Frank ne mrzi. Niti u jednom trenutku u svojim zapisima ne očajava. Naprotiv, puna je optimizma i vjere, čak i onda kada mi, dirnuti čitatelji, ne možemo pronaći niti jedan razlog za to. I upravo je stoga njezina ostavština bezvremenska. Jer, uskraćivanje prava na različitost i dalje živi. U drugačijim oblicima, skrivena, ali i dalje je tu.

Tara Westover: „Educated“, The Book Service LT, 2018.

„Priču mog života za mene su pripovijedali drugi. Njihovi su glasovi bili moćni, suosjećajni, konačni. Nikada mi nije palo na pamet da bi moj glas mogao biti jednako snažan kao njihov.“

(Tara Westover)

„Educated” su memoari Tare Westover, djevojke koja je djetinjstvo provela odrastajući u mormonskoj obitelji u Idahu, kao najmlađe od sedmoro djece Vala i LaRee Westover koji su konstantno živjeli u strahu od smaka svijeta za koji su neumorno pripremali i svoju djecu. Sumnjali su u sve i svakoga – liječnike, bolnice, javne škole, vladu. Kao rezultat toga, Tara je rođena kod kuće i nije dobila rodni list do svoje devete godine. Kako Tarin otac nije imao povjerenja u liječnike, niti jedno od sedmoro djece nikada nije odvedeno liječniku, čak niti zbog ozbiljnih ozljeda poput onih u automobilskoj nesreći ili ozljeda dobivenih pri radu na očevom skladištu otpada. Liječila ih je majka koja je medicinsko znanje stekla proučavanjem knjiga o botanici i alternativnoj medicini.

Unatoč sve radikalnijim očevim stajalištima, zlostavljanjima starijeg brata, životnim okolnostima koje joj nisu išle u prilog te činjenici kako je do šesnaeste godine bila potpuno samouka (nikada nije išla u školu), Tara Westover upornošću se i voljom uspjela izboriti za put koji ju je odveo daleko iza planina Idaha – prvo na Brigham Young University, a kasnije do Harvarda te doktorata iz intelektualne povijesti na Cambridgeu.

„Educated“ je priča o volji i hrabrosti djevojke kojoj su na samom početku oduzete sve šanse. Ovo je priča o onome što obrazovanje zapravo jest – sredstvo, cilj i sve ono između toga.

 

 

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL

Vaši komentari