SALLY

Maja Šimleša supruga poznatog hrvatskog pisca Brune Šimleše i majka djevojčice Anabele, prošle je godine imala promociju svoje prve slikovnice Suli u avanturi – prijateljstvo. Po zanimanju prevoditeljica i profesorica koja živi na relaciji Zagreb –  Bruxelles govori o slikovnici, poruci kojoj šalje te pravim vrijednostima u životu, uživajte u razgovoru koji vam donosimo…

Maja Šimleša

Možete li se za početak predstaviti našim čitateljima? Čime se bavite i gdje radite?

MY SPIRIT

Kad me urednica prvi put zamolila da napišem nešto o sebi za biografiju u slikovnici, nisam znala kako u nekoliko rečenica sažeti sve ono što me danas definira – obitelj, posao, kreativni projekti… Ali postoji jedna zajednička nit u mojim različitim ulogama, a to je da imam veliku sreću uživati u svima njima. Obožavam svoj posao simultane prevoditeljice i nekoliko dana mjesečno putujem na posao u Bruxelles i Strasbourg. Obožavam i raditi kao trener simultanog prevođenja na specijalističkom studiju u Zagrebu, a uz sve to zapadne me i pokoji pismeni prijevod. Iako nije lako biti freelancer, mene oduševljava činjenica da uspijevam stvoriti dovoljno kvalitetnog prostora za supruga i djevojčicu, tako da provodimo puno vremena zajedno – što je u mom svemiru prioriteta iznimno važno.

Suli u avanturi –  prijateljstvo je vaša prva slikovnica, kako ste se odlučili na pothvat pisanja i izrade slikovnice?

Suli je nastala kao priča jako davno, kad je Anabela, moja kći, imala dvije godine. Tada smo s krajnjeg ruba grada svako jutro putovali do jaslica u centru i trebalo je nekako ispuniti to vrijeme u automobilu. Dosadile su mi klasične priče pa sam počela izmišljati svoje. A Suli je isprva bila igrokaz – moja je ruka glumila žirafu kojom sam zabavljala dijete na stražnjem sjedalu automobila. Ubrzo je postala najzabavnija i najdraža „igračka“. Odlučila sam je staviti na papir i ponuditi izdavačima zahvaljujući suprugovim poticajima. Moram reći da se načekao jer mi je trebalo punih 6 godina da napravim taj korak. Suli u avanturi danas osjećam kao svojevrsnu krunu mom majčinstvu i trenucima koje posvećujem Anabeli.

Jesu li priče u slikovnici izmišljene ili ste pronašli inspiraciju i u nekim stvarnim događajima?

Suli je dijelom dio moje mašte, a dijelom inspirirana situacijama s kojima se Anabela susretala u vrtiću i kasnije školi. Ni djeci, a ni nama kao roditeljima, nije lako snalaziti se u okružju gdje se teško prihvaćaju različitosti, gdje vam se ponekad i rugaju, a vi se samo želite uklopiti i bio dio nečega. Tako je Suli u početku živjela samo kao slatka, smotana žirafica koja ne zna tko je i ne može naći svoje krdo. A s vremenom sam shvatila da djeci želim prenijeti i dublju poruku te sam u tekst ugradila neke od ideja u koje vjerujem svim srcem.

Imate kći od 8 godina, što ona kaže za vašu slikovnicu?

Da, ona mi je bila jedan od prvih i moram priznati vrlo iskreni kritičar. Kad sam joj jedne večeri pročitala prvu verziju priče, a da pritom nisam spominjala ideju o slikovnici, znate što mi je rekla?

„Znaš, mama, baš si to dobro napisala. Da od priče napraviš knjigu kao tata, ja bih ti je kupila.“

Mislim da nije mogla biti jasnija. Također je jako aktivna oko osmišljavanja novih Sulinih avantura – ima pregršt ideja i svako toliko mi dođe s prijedlogom što bi Suli mogla raditi u novoj slikovnici.

Kada ste prvi put počeli pisati? Krijete li neke neobjavljene tekstove u svojoj kućnoj arhivi?

Nikad nisam pisala za djecu, ovo mi je prvo takvo iskustvo. Ali bogata arhiva priča postoji u mojoj glavi. Odličan sam usmeni pripovjedač, a sad se trudim to mnoštvo ideja uobličiti i na papiru. Doduše, volim pisati i uspijevam slikovito prenijeti dubinu osjećaja i doživljaja u riječi, zbog čega svi naši prijatelji uživaju kad pišem mailove s putovanja. No, naravno, nešto sasvim drugo je pisati za djecu i naći izričaj koji će doprijeti do njihovih srca.

Što je vaša najveća inspiracija?

Moja šašava glava! I ne šalim se kad to kažem; naime, Bruno me često zna zafrkavati da mu ispričam neki svoj san. Jer to što ja uspijem naslagati i ispreplesti u snovima, ne bi smislio nijedan scenarist na svijetu. S lakoćom smišljam likove, avanture i dijaloge, ali naravno da me inspirira i svakodnevica. Na sreću, naša je kći divna brbljavica koja svaki dan dođe kući iz škole s nekim novim događajem na jeziku. A ja samo upijam…

Supruga ste poznatog hrvatskog pisca Brune Šimleše, kako je on reagirao na vašu ideju o izradi slikovnice?

Prije bih rekla njegovu ideju jer on je, kad je Suli tek nastala, spominjao slikovnice i audio priče za djecu, ali meni je to tada bilo potpuno nezamislivo. Tijekom čitavog procesa rada na slikovnici, bio je uzbuđen i veselio se zajedno sa mnom. I možda je čak on prvi proplakao od uzbuđenja kad smo Suli ugledali na polici na Interliberu. A i godine iskustva u izdavaštvu nisu bile naodmet i lijepo su nadopunile moju odličnu suradnju s Profilom. Naime, izdavač je odradio sjajan posao i nisam ni sanjala da će Suli dobiti toliku pažnju čitavog tima. Mislim da i rezultat to potvrđuje.

Što spremate za budućnost? Imate li se u planu nastaviti baviti pisanjem slikovnica ili možda spremate nešto za malo starije čitatelje?

Da! Svidio mi se čitav proces rada na slikovnici, a Sulinih avantura naravno da ne nedostaje. Trenutno ne razmišljam o pisanju za malo starije jer želim zaokružiti priču o žirafi. Jedan od važnih faktora je i klik koji se dogodio između mene kao autora i Svena Nemeta, ilustratora koji je osmislio vizualni dio priče. Nije jednostavno naći nekoga tko će uspjeti pogoditi vaš senzibilitet lika s kojim godinama živite u svojoj glavi, a ne znate ga nacrtati. Svenove su ilustracije odlično dočarale energiju likova, a dokaz toga je i „putujuća izložba“ ilustracija iz slikovnice koja kruži knjižnicama zasad Zagreba i okolice. A najnovija vijest je da pripremamo nastavak Suline priče za jesen. Tim je na okupu, tekst je gotov, a Sven već radi na novim ilustracijama.

Kakva se poruka krije u vašoj slikovnici koju biste voljeli uputiti drugima?

Sulinom pričom željela sam podsjetiti da svatko od nas u sebi krije mnogo talenata i vrlina, da smo dobri i lijepi baš takvi kakvi jesmo, sa svim svojim mušicama i različitostima. Bez obzira na to što drugi misle ili kažu o nama. I da je u redu biti drukčiji.

Nismo navikli živjeti u takvom svijetu i često nas osuđuju samo zato što se nismo uklopili ili bolje reći stopili. A ako naučimo prvenstveno gledati i sebe i druge iznutra, tada će manje boljeti ružne riječi koje dođu izvana.

Koliko je bitno njegovati dijete u sebi, bez obzira na godine koje nosimo?

Ooooo, rekla bih da je jaaaako bitno. Ne zato što mislim da bismo trebali bježati iz odrasle svakodnevice u svijet mašte, to nikako. Već zato što mislim da nas neke dječje aktivnosti jako lijepo mogu uprisutniti u sadašnjosti i odvojiti od preopterećenosti svime i svačime što nam se kao odraslima događa. Djeca svakodnevno nešto uče i otkrivaju, susreću se s izazovima, a mi odrasli u nekom trenutku možemo pomisliti da smo naučili sve što smo trebali i postanemo mentalno i emocionalno pasivni. Djeca u nama i oko nas mogu nas podsjetiti i na lakoću prepuštanja, slobodu, iskreni smijeh i ljepotu igre, a nekako mi se čini da nam i toga u „odraslom svemiru“ itekako nedostaje.

Foto: Nina Đurđević

Pripremila: Stilueta

ADVENT NA GRADINI